Dvoboj u Kutini: Čuvari Petrokemije čekaju Čačića

Što misli o radnicima, pogotovo onima organiziranima u sindikate, prvi potpredsjednik Vlade Radimir Čačić niti ne skriva. Kad ga novinar upita za sastanak sa sindikatima, Čačić samo sijevne pogledom. Što me takvo nešto uopće pitate, sa sindikatima razgovara moja suradnica, šta ja imam razgovarati sa sindikatima... Tema zaključena!

Sam je sebe nadmašio u tom neskrivenom preziru, kad je u prošlotjednom Globusu ustvrdio kako je 'užasno' što radnici Diokija mjesecima ne primaju plaće, ali da oni mjesecima i ništa ne rade. Kao da su zaposlenici Diokija krivi što im je gazda donedavna bio čuveni Robert Ježić, kao da su oni Ježiću namjestili vlasništvo nad Diokijem, kao da su oni vodili firmu i doveli do toga da na kraju nije bilo ni struje, ni sirovina, ni poslovođa, ni ikoga – osim radnika, s kojima nije imao ni tko razvrgnuti ugovor o radu. Čačić je sve to, kao i u slučaju zaposlenika Dalmacijavina, sveo na 'hoće plaće, a ne rade', ne spominjući kako je do uništavanja proizvodnje dovodila interesna sprega politike i poduzetništva, zaokupljenih tek izvlačenjem novca i perspektivom prodaje tvorničkih nekretnina...

Čačićevo ignoriranje zaposlenika kao faktora gospodarstva osvetilo mu se upravo u trenutku kad je to možda najmanje očekivao. Dok kao potpredsjednik vlade obavlja važne razgovore u Moskvi, nastojeći napokon oživiti privredne veze s Rusijom, koje je prethodna Vlada dozlaboga zapustila, ovdje taj pothvat dobiva samo jednu i to negativnu dimenziju. Ništa od Čačićevih moskovskih razgovora nije dobilo takav odjek kao najava privatizacije kutinske Petrokemije.

Kutinski sindikati odmah su zbog toga pismom alarmirali šefa države, premijera i predsjednika Sabora. Sindikalni lider i šef Nadzornog odbora Petrokemije Željko Klaus spretno animira javnost, pitanjima o svrsi privatizacije, sad kad je poduzeće napokon u plusu. Pa dok Čačić telefonom iz Moskve potvrđuje interes ruskih investitora, Milanović se unaprijed izvlači iz priče tvrdeći da 'u ovom trenutku nikakva službena odluka Vlade još nije donesena'.

Vjerujemo da je tako, kao što vjerujemo i da se privatizacija neslužbeno negdje priprema, iako sindikalci i Uprava Petrokemije kažu da s njima nitko o tome nije razgovarao. Milanovićeva Vlada općenito ima problem u komunikaciji sa sindikatima. Socijaldemokrati kao da smatraju kako to nije njihova razina, a liberal Čačić u tome ponekad prednjači, iako bi s malo modificiranim pristupom raspršio bar dio animoziteta što ga sad širi oko sebe. Šteta što će tu lekciju morati svladati upravo na radničkoj organizaciji Petrokemije, najupornijoj i možda najtvrđoj od sviju.

Bude li inzistirao na privatizaciji bez debelih argumenata i dijaloga sa zaposlenicima, Čačić će ovdje naići na strukturu (sastavljanu od dvaju sindikata i jedne moćne braniteljske udruge), koja se istrenirala još u Tuđmanovo vrijeme. Stožer za obranu Petrokemije, osnovan u to doba, uspio je spriječiti da proizvodnja umjetnog gnojiva zaglibi u kuponskoj privatizaciji. Bili su toliko moćni i vješti u samoorganiziranju, da su usred kolovoških vrućina, na dan kad se u Zagrebu održavao veliki koncert Rolling Stonesa, u maloj Kutini priredili prosvjed sa 10 tisuća sudionika... Radnici Petrokemije spriječili su Tuđmanovu privatizaciju i vjerojatnu propast tvrtke. Preuzeli su Nadzorni odbor, u kojem imaju čak 4 člana. Doveli su direktora koji je u godinu dana pretvorio gubitke u 110 milijuna dobiti. A kad je došla SDP-ova vlast, odbili su dati ostavke na članstvo u Nadzornom odboru.

Istina je da na kutinsku Petrokemiju odlazi veliki dio hrvatske potrošnje plina. Ali ta firma 70 posto proizvodnje prodaje na europskom i američkom tržištu, zapošljava domaći željeznički i lučki transport. Sa 2300 zaposlenih, kutinska Petrokemija je jedna od posljednjih velikih tvornica i s pristojnom dobiti iz prošle godine, tu neće lako proći Čačićevo 'ne rade, a hoće plaće'.