EU referendum: Što ako većina kaže 'ne'

Barem načelno, i takva mogućnost postoji. Vijeće za Hrvatsku – Ne u EU, raspolaže s podatkom  da je trenutno 57 posto građana protiv, a samo 43 posto za ulazak u EU. Da nije metodoloških ograda (telefonska anketa, oko 40 posto ispitanih nije se htjelo izjasniti), bio bi to znakovit rezultat uoči nedjeljnog referenduma. Ukoliko bi takav nekakav omjer bio doista potvrđen na biralištima, Hrvatska bi se našla u paradoksalnoj situaciji.

To bi naime značilo da većina građana ne odobrava proeuropsku politiku vlasti koju su ti isti građani izabrali na izborima pred samo mjesec i pol. Uoči parlamentarnih izbora 4. prosinca prošle godine, dobro se znalo da Kukuriku koalicija zagovara ulazak u Europsku uniju, kao što je taj put zagovarala i bivša, HDZ-ova vlast. Upravo je proeuropska politika bila možda jedina točka na kojoj su zatomljene ideološke razlike između dviju najzastupljenijih opcija i uvijek je oko ulaska u EU zapravo postojala neformalna 'velika koalicija' između HDZ-a i SDP-a.

Ako bi dakle većina građana koji izađu na referendum, zaokružila odgovor 'ne', ispalo bi da je narod na jednoj, a vlast na potpuno drugoj strani. I izvršna i parlamentarna vlast. Na izborima naime, antieuropska opcija nije se probila do zastupničkih mjesta. Euroskeptici bi se mogli donekle pronaći u stavovima Hrvatskih laburista, s tim što ni oni nisu izrijekom protiv Europske unije, već prije svega protiv niske razine informiranosti građana. U samo mjesec i pol od posljednjih izbora, teško da je mogao nastati baš takav ogroman ponor između građana i novoizabrane vlasti, pa i dalje držim daleko vjerojatnijim da će većina zaokružiti 'za'. Iako se, moram priznati, u svakodnevici često susrećem s antieuropskim raspoloženjem mlađih generacija, ali i drugih.

Strah oko ishoda referenduma, strah je da bi Hrvatska mogla biti vraćena tamo gdje je bila pred desetak i više godina. Bez sposobne i odgovorne političke elite, a dovoljno izolirana da su s nacionalnom ekonomijom, pravnim sustavom i ljudskim pravima,  moguće svakakve malverzacije. Ako pak ni nakon šestogodišnjih pregovora i konačnog uspješnog završetka tog procesa, ljudi ne vide smisao ulaska u EU, to je još jedna stvar koju možemo zahvaliti bivšim premijerima. U prvom redu Sanaderu, ali i gospođi Kosor. Kao što su puno učinili za uspjeh pregovora s EU, malo su poduzeli za informiranje domaće javnosti. Sanader je, pretpostavljam, smatrao da bi prevelika transparentnost pregovora mogla naškoditi njegovoj popularnosti, a ta je ipak bila ispred ostalih ciljeva.  

  'Zasluge' za tihu neizvjesnost s kojom idemo u referendum, velikim su dijelom i na domaćim medijima. Tabloidnost javnih glasila jednostavno nije podnosila sustavno i objektivno informiranje građana, kamo li kritičke tonove o pripremama za EU, ukoliko tu nije bilo elemenata senzacije, skandala i šoka. Ako sad strepimo za ishod referenduma, to možemo glatko zahvaliti žutilu. I medijskom i političkom.