Formirat ćemo izvršnu vlast!

Velika koalicija nije moguća, a nije ni potrebna. Mislim da je neostvariva.

Tema ''velike koalicije'' ne silazi sa stupaca novina, kao niti sa usana komentatora zadnjih tjedana. U stvari, ta tema neprestano nadire zadnje dvije godine, ponekad u pravilnim, ponekad u nepravilnim ciklusima. Očito ne prestaje golicati maštu većine aktera politke.

Velika koalicija- obrok s menua

Zašto? Kao prvo, velika koalicija jedini je obrok s menua političkih delikatesa koji nismo probali. Sve drugo jesmo. I jednostranačku ideologiziranu diktaturu, i jednostranačku demokraciju s autokratskim primjesama, i višestranačku koaliciju, i jednostranačku manjinsku vladu, kojoj danas svjedočimo.

Preostaje još samo ''velika dama''. Naglasio bih odmah da nisam njezin pobornik te da smatram da je nepotrebna i važnije, neostvariva u Hrvatskoj danas. Naglašavam to zato jer je bilo određenih reakcija ne moje prethodne kolumne u kojima su neki moji stavovi tumačeni onako kako je to autorima članaka već odgovaralo.

Naravno, to je neizbježno pa tako i s ovom kolumnom. Kad jednom počnete pisati i javno govoriti, nema vam spasa. Ali, spas i ne tražim. Želim samo Hrvatsku i u njoj medijski prostor u kojemu će biti moguće pisati, govoriti i javno djelovati u golemom prostoru između apologije i gole prizme; stranačkog aktivizma i kategorične opozicije. To sam upravo pokušao u prethodnim kolumnama i tako kanim nastaviti. Televizor u boji već desetljećima postoji, ali neki još uvijek bolje vide crno-bijelo.

Ideološka kategorija

Velika koalicija nije matematički pojam; to je ideološka kategorija. Ona podrazumijeva programsko-izvršno zajedništvo dviju najvećih suprotstavljenih političkih staranaka, odnosno grupacija. Velika koalicija Hrvatskoj nije potrebna.

Što smo po tom pitanju odradili, odradili smo. Rat je gotov, dolaze novi izazovi. Čak je i naša kratkotrajna, ratna velika koalicija bila de facto HDZ-ova građevina, s nekoliko opozicijskih pregradnih zidova. Je li, međutim, velika koalicija, općenito gledano, potrebna stvar i koje probleme može riješiti, drugo je pitanje.

Do njih u pravilu dolazi onda kada poslije izborna aritmetika nadvlada pojedinačne stranačke ambicije, a ne onda kada prevlada imperativ zajedništva i potrebe za konsenzusom. Rijetki su primjeri u novijoj europskoj povijesti (a starija i onako ne nosi pridjev demokratska) koji bi ukazali na spasonosni učinak vladanja velikih koalicija. Britanska Caretaker Government , koju je po preuzimanju mandata osnovao Churchill, rijedak je primjer. Sve druge, manje-više, bile su odraz matematičke nužnosti.

Konsenzus nije realan

Nadalje, većina velikih projekata velikih  politika plod su vizije i odlučnosti pojedinih stranaka i njihovih vodstava. Takva je priroda demokracije i većinskog predstavničkog sustava, pod uvjetom, naravno, da ne antagoniziraju društvo preko održive mjere. Američki New Deal, britanski National Health Service, radno zakonodavstvo i socijalni sustav moderne njemačke i francuske države, nisu plod kompromisa ili velikih koalicija, nego, u pravilu, rezultat (kontinuiranog) sustavnog upravljanja kvalitetnih garnitura političara i lidera, bilo liberalnih (Roosevelt), bilo lijevih (Atlee), bilo desnih (Adenauer, de Gaulle).

Zato, kada me pitaju, o kojim je pitanjima Hrvatskoj danas potreban konsenzus, jedino čega se mogu sjetiti, jest uži krug temeljnih pitanja vezanih uz hrvatsku opstojnost – država kao sine qua non. Sve ostale stranke, ali i civlno društvo, trebaju artikulirati i provesti. Konsenzus nije realna opcija.

Od njega se iz jednog institucionalnog kruga u drugi, udaljava sve više i Europska unija, koja je bila svojevrsna tvrđava konzenzusa, točnije jednoglasja (konsenzus je nešto drugo). Konsenzus blokira proces odlučivanja. Jedna od vitalnih značajki demokracije je i sposobnost za preuzimanje odgovornosti za provođenje vlastitih ideja, kojima je javnost na izborima dala povjerenje i podršku. Tu konsenzus više nije potreban.

Neželjeno dijete

Kad smo, vjerujem, utvrdili da nam velika koalicija nije potrebna, možemo još konstatirati da u ovome trenutku nije niti moguća.

Pomalo iz osobnih razloga, a pomalo i zato što sva istraživanja ukazuju na to bi svaki od ''blokova'' bio u stanju formirati izvršnu vlast, uz pomoć standarnih ''vanjskih'' partnera. Uz to, naše je društvo još uvijek do te mjere antagonizirano da je upitno kolika bi uporabna vrijednost te koalicije mogla biti.

U Europi danas velike koalicije postoje i redovito su neželjeno dijete, rezultat računske nemogućnosti da se drukčije formira vlast. Pobjeda pragmatičnosti nad prijetnjom svima mrskih ponovljenih izbora. Nizozemska, Njemačka, od jučer Austrija, Finska, neke od njih sasvim pristojno djeluju.

Na kraju, bi li velika koalicija predstavljala poigravanje s voljom birača? To, naime, redovito, kao argument protiv, ističu vodeći ljudi HDZ-a. U stvari – ne bi, mislim ja. To što je netko glasao za HDZ(Hebrang, Šeks, Jarnjak pa i Sanader) trebalo bi značiti da je, implicite, kategorički glasao/la protiv svega ostaloga.

E, tu se razlikujemo! Ja mislim da je demokracija prvenstveno afirmativna akcija, glas ZA. U HDZ-u očito tako ne misle. Samo iznimno i u vrlo jasnim situacijama, ona uključuje i (kategorični)  glas protiv.  Protiv čega – čestitke pravoslavnog Božića, prava Srba na povratak, prava manjina, suradnje s Haškim tribunalom... ?

Sve su to vrijednosti koje je prije HDZ-a zagovarao SDP. Iskreno, ako je netko zbunio birače i  odstupio od vlastite ''matice'', to je HDZ. Danas, kada je HDZ  preuzeo većinu vrijednosti i programa SDP-a i lijevog centra, sve je jasnije da je problem, kao i uvijek, u – ljudima. Glasajte ZA, ne protiv.

Vaš Zoran Milanović, SDP