FOTO: Krv i komadi ljudskog mesa pod brisačima

Vozač kamiona Zdenko Bogović u četiri godine ruta po Iraku preživio je sve napade na konvoj, smrt kolege Dalibora, Amerikance u bijegu...

- Nisam ti ja, stari moj, ni avanturist, ni pustolov! Ja sam tamo išao samo zbog novca - priznao je Zdenko, zamišljeno gledajući u kriglu piva ispred sebe.

Njegove su misli toga časa odlutale natrag u Irak, u krvavu prošlost koja se ničime ne da izbrisati.

Sa Amerikancima nikada na zelenu granu. Nikad ne znaš što misle, što spremaju, i što te čeka. Tako me jednom prilikom jedan iračanin iz čistog mira napao nožem, a ja sam se branio. Uzvratio sam mu i prebio ga. Amerikanci su njega odveli u bolnicu, a mene su izbacili iz baze. Možeš zamisliti, pet dana sam spavao izvan baze i osjećao se kao svinja u Teheranu! Čudo da sam ostao živ!

Zdenko Bogović

Prisjetio se svake minute četverogodišnjeg iračkog pakla, svake rane od gelera na tijelu i nesretno stradalog prijatelja Dalibora Burazovića...         

- Što da ti kažem?! Jednostavno, nisam imao izbora. Vozio sam za mnoge, ali mnogi nisu plaćali. A kod kuće žena, dvoje male djece... - govori nam taj nekadašnji dragovoljac Domovinskog rata i jedan od prvih hrvatskih vozača kamiona u Iraku.

- U Irak sam  krenuo 23. studenoga 2004. zajedno s Damirom Plantašom i još jednim brkom iz Hrvatske. Zarada je tada bila odlična, čak 3,5 tisuće eura mjesečno, što je bio i više nego dobar motiv. Naravno, da tada nismo mogli ni zamisliti kamo mi to zapravo idemo i u što se upuštamo -rekao je Zdenko.

Od 47 kamiona do odredišta samo tri

Priznao je da ni danas nije siguran što su to oni uopće prevozili svojim kamionima.

- Ma, tko bi to znao?! Na nama je bilo da odvezemo kamion u američku baznu rampu blizu Frankfurta i da nestanemo na neko vrijeme. Amerikanci bi sve utovarili, stavili plombu i napisali da vozimo pastu za zube, sapune, ručnike... No, što je uistinu bilo unutra, to samo oni znaju - rekao je Zdenko.

Prisjetio se jedne od stotinu sličnih krvavih vožnji kroz plamteći Irak.

- Bila je to tura od baze u Al Habaniji do baze u Falluji. No, kako nitko prije od civila nikada nije ušao u to područje, u Bagdadu smo u bazi stajali gotovo punih mjesec i pol dana. Kada smo napokon krenuli išli smo u konvoju od 47 kamiona i odmah uletjeli u užasnu paljbu, u kojoj na sreću nije stradao nitko od naših, ali je ubijeno desetak američkih vojnika iz naše pratnje. Na istoj ruti, već zamalo kod same Falluje, opet smo napadnuti i od nas u 47 kamiona na odredište smo živi došli  samo nas trojica, jedan Čeh, moj kum i ja. Kad smo napokon izmrcvareni došli do baze, Amerikanci nas nisu htjeli pustiti unutra jer je bilo prošlo pola pet poslije podne. Poludio sam jer sam znao što nas čeka ako ostanemo izvan baze, pa sam se skinuo do gola, došao do rampe i izderao se: ''Ili me ubijte, ili me puštajte unutra! Vani neću ostati!''. Tada su nas ipak pustili unutra - prisjetio se Zdenko.

Četiri gelera uspomena na Irak

Na iračkom limenom groblju sahranio je čak tri kamiona.

- Ma, kakva pratnja, kakva američka vojska! Da, imali smo je, ali ako slučajno baciš kroz prozor upaljač oni se razbježe k'o pilići! Opet ostaješ sam, a na kraju i bez kamiona, jer ga ovi drugi unište! Kad dođe do frke, a kamion ne može dalje, ako imaš vremena zgrabiš torbu s dokumentima i bris. Ako nemaš vremena j...š torbu, čuvaj glavu i briši - objašnjavao je Zdenko.

Zatim je pokazao rane od gelera po tijelu.

- Druga, treća... ah, evo i četvrte. Nije to ništa, glavno da je glava još na ramenu. Kroz što smo prošli, čudo je... Sjećam se, stajali smo pred bazom u gradu Alkuti i čekali da uđemo na istovar kad se automobil-bomba zaletio u zid baze. Osjetilo se snažno podrhtavanje tla i paljevina. Sve je bilo u dimu i krhotinama, a Amerikanci su počeli bježati i panično urlati: ''Fuck off, fuck off!''. No, ni dvije minute kasnije, dok su svi još bili u panici, u isti zid zaletio se i kamion-bomba. E, to je bio pravi potres. Neviđen užas. Sjedio sam u kamionu i promatrao kako se krv i komadi ljudskog mesa lijepe na staklo. Primio sam radiostanicu i pitao kolegu Čuku u drugom kamionu: ''Jel' vidiš ovo?'' On mi je mrtav hladan odgovorio: ''Stari moj, bit će sranja'' - nastavio je.     

Dalibor je povjerovao Hrvatu Marku

Pune četiri godine geleri i meci su frcali, autobombe se raznosile, ali Zdenko je ipak uspijevao žive glave stići od baze do baze. Dalibor Burazović, na žalost, bio je manje sreće.

- Dalibor nije trebao poginuti. Na žalost, glave ga je došla tuđa glupost i njegovo nepoznavanje vožnje po Iraku. Naime, svi kamioni su imali pratnju američke vojske, ali na nju se moralo pričekati. Ako ti se žurilo i nisi htio čekati pratnju, tada si potpisao da preuzimaš odgovornost i možeš ići. Ali, kada jednom iziđeš, vrata baze se zatvaraju i više nema povratka. Dalibor je nasjeo na priču nekog Hrvata Marka koji je tamo živio i radio 40 godina, koji je rekao da zna sigurnu prečicu do njegova odredišta. Krenulo je devet kamiona i malo-pomalo svi su pretekli neiskusnog Dalibora i ostavili ga samoga na cesti. Kad smo čuli da je na odredište stiglo samo osam kamiona, odmah je bilo jasno da je netko stradao - govori Zdenko.

Lako se moglo primijetiti koliko mu je bilo teško kad se prisjećao stradavanja kolege.

Piramida od ljudskog mesa

- Dugo vremena je prošlo dok smo uspjeli shvatiti tko nedostaje. Stigao je Tihomir Ladišić, novinar HTV-a, i tada smo zajedno pregledavali satelitske snimke da bismo po kamionu na koncu shvatili kako je riječ o Daliboru. Do njegova tijela na cesti u Mosulu došli su tek nakon dva dana i otpremili ga u jednu od mrtvačnica. Iračanin Razi objasnio mi je da ga moramo što prije pronaći, jer će netko iz tijela uzeti organe. Kako tamo nije bilo hladnjača, tijela su se jedno na drugo stavljala u prostorije koje su nešto najstrašnije što ostaje u sjećanju. Poput piramide od ljudskog mesa. Uz pomoć Razija prekapali smo jedan po jedan leš, dok na samom dnu nismo došli do Dalibora. Tada smo sami organizirali sve oko povratka u Hrvatsku, jer tamo je nemoguće čekati da netko nešto napravi - prepričava Zdenko.

S mislima na Irak, na nesretnog Dalibora i na svu prolivenu krv koja je obilježila svaki dan u te četiri godine, Zdenko je ustvrdio: 

- Ne znam je li se isplatilo. Tko će to znati? Možda financijski, ali nikako drukčije. Ali, opet, kako kupiti mirne snove, kako kupiti vrijeme bez obitelji... Ne prođe dan da se svega ne sjetim i ne zaplačem. Srećom, vožnja se više ne isplati. Danas tamo ima toliko vozača da je plaća svega 800 eura, a toliko zaradim i tu, po Europi.