Godinu dana poslije Sanadera: I dalje u banani i dalje isposvađani

I tako je prošla godina otkako je otišao Ivo Sanader. Razlozi koji su ga naveli na to još uvijek su jednako misteriozni, premda, kad se danas sagleda malignost stanja u kojemu je ostavio državu, možda neke fatalnije razloge ne treba ni tražiti. Zar nije dovoljno to što je kapetan HDZ-ova nepotopivog broda doveo zemlju do propasti? I zar bi za ikoga u ovoj zemlji, osim za njega samoga, bilo dramatičnije da se ispostavilo kako je otišao pod pritiskom europskih državnika koji su ga suočili s dokazima o kriminalnim rabotama u koje su bili umočeni njegovi premijerski prsti?

Naravno, da se potvrdio taj drugi scenarij o kojemu se spekuliralo nakon ostavke, svakome bi hrvatskom građaninu bila strašna spoznaja da je na čelu izvršne vlasti imao kriminalca. Međutim, gledano iz egzistencijalne perspektive, prosječnom je Hrvatu puno dramatičnija spoznaja da je država pred bankrotom, da se ne nazire izlaz iz krize, da je pravno i gospodarski Hrvatska još uvijek neuređena i nekonkurentna država, da se ni 15 godina nakon završetka rata nije uspjela pretvoriti u zemlju šansi (ni prvih, a kamoli drugih!)... Neovisno, dakle, o tome postoje li i skriveni razlozi za Sanaderovu ostavku, nesporno je da je otišao jer nije ni znao ni mogao ni htio dalje te da nije imao ni toliko poštenja da to jasno i glasno kaže, da barem na toj razini preuzme odgovornost i ispriča se.

Ivo Sanader i Jadranka Kosor Photo Martina Horvat

Može se reći da je ostavka Ive Sanadera donijela svojevrsnu društvenu katarzu. Na površinu je izbila Hrvatska kakva je u stvari. Izvana lijepa, iznutra bolesna. Sanaderova ostavka stvorila je prostor za suočavanje s tumorima koji su razarali državno tkivo. Dramatične su bile spoznaje o ukorijenjenosti korupcije, interesnom umrežavanju nauštrb javnog interesa, ignoranciji države prema vlastitim zakonima, lakoći kojom sa rasipao državni novac za političke i privatne potrebe, tvrdoglavom neprilagođavanju promjenama koje se događaju u globalnom gospodarstvu zbog čega će ceh plaćati i generacije koje tek dolaze u svijet rada... Politika koju je prvih mjeseci demonstrirala Jadranka Kosor isticala se spremnošću da raskrsti s lošim nasljeđem u kojemu je HDZ poistovjetio državu sa sobom i tretirao je kao kravlje vime na kojemu će se pojiti i gojiti stranački i stranci bliski ljudi. U godini dana svog premijerskog mandata, međutim, njezino je klatno trenutačno na najnižoj točki. Građani je ne podupiru i to su joj pokazali s više od 700.000 potpisa na sindikalnom zahtjevu za referendum, mediji je razapinju, oporba joj uskraćuje čak i minimalno razumijevanje za težinu problema s kojima se nosi, a koalicijski partneri već gledaju kroz lijevi prozor Banskih dvora. Najlakše bi bilo, čini se, raspisati izbore, lijepo ih izgubiti, prijeći u oporbu i pustiti Zoranu Milanoviću da se koprca u vrućem ulju. To je, međutim, zadnje što se može očekivati da će Jadranka Kosor napraviti. Ustrajavanje na održavanju već rastrojene koalicije i Vlade do kraja mandata za nju je pitanje časti, odgovornosti i opstanka. Za nju i za HDZ bilo bi nepodnošljivo, pa i fatalno kad bi nakon bjegunca Sanadera i ona pobjegla. I zato, ma koliko oporba zazivala prijevremene izbore, taj film u režiji Jadranke Kosor neće gledati.

Jadranka Kosor Photo javno165

E, sad koji ćemo film svi zajedno gledati, to je već druga priča. Scenarističke su najave crne. Podbaci li turizam, državni će proračun biti prazan. Isplata plaća i mirovina bit će upitna, a ako se to dogodi izgledni su masovni prosvjedi. No, nisu prosvjedi najgora stvar na svijetu. Puno je gore što se Hrvatska ne mijenja. Ili ako se mijenja, to se događa na golom oku nevidljivoj razini. Padaju velike riječi o tome da je ovo prekretnica, da su neizbježni bolni rezovi, da se mora raščistiti sa starim obrascima o radničkim i svekolikim drugim pravima, da se pokrivač ne može rastegnuti više nego što može, da valja snažno pokrenuti gospodarstvo jer bez njega nema razvoja, da je potrebna nova politička snaga koja se može injedriti samo na izborima... Od parola, međutim, nitko nema ništa. S ovom ili sa sljedećom vladom, sasvim je svejedno, Hrvatskoj konačno treba minimum društvenog konsenzusa o ključnim problemima koje valja riješiti zato što nagrizaju temelje države. U toj priči svatko ima svoj dio odgovornosti. Nijedna društvena skupina nije izoliran otok već dio arhipelaga koji čini cjelinu. Građani koji trenutačno ne vide perspektivu moraju shvatiti da ni psihološke ni materijalne sigurnosti u nekadašnjem smislu nema nigdje, pa je neće i ne može biti ni u Hrvatskoj. Premijerka koja je potrošila kredit koji je dobila prije godinu dana čak i od politički nenaklonjene javnosti, ne smije se ponašati kao da joj je narod neprijatelj, pa i kad je ne voli, kad je psuje i kad joj se podruguje. Oporba koja zaziva izbore, a moli Boga da joj želja ostane neuslišena, mora znati da je čim preuzme vlast čekaju isti problemi i da će prodavanjem demagogije sad sebi zakomplicirati život u budućnosti. Godinu dana nakon Sanadera nije zločin javno priznati da smo u banani, ali je još uvijek zločin reći – neke stvari moramo mijenjati svi zajedno. S Jadrankom Kosor ili sa Zoranom Milanovićem, sasvim je svejedno. Ionako, odavno kasnimo.