Gole kosti

`Kako onda ponovno steći sposobnost sanjanja, kako se izbaviti iz duhovne pustopoljine, iz prekomjernosti suvremenog svijeta...`

Priča o tome kako je Kaju umalo nasmrt pregazilo krdo jednodimenzionalnih konja i kako je nakon toga zaključila da je manje više, iskrsnula je u razgovoru s dugogodišnjim zatvorenikom koji je više od trideset godina živio u ćeliji dva sa dva metra i postao pravi stručnjak za tu temu. Prisjećali smo se kroz debelo staklo i dvije telefonske slušalice, prema nalogu Ureda za domovinsku sigurnost, valjda zato da svojim stvarnim tjelesnim kontaktom ne bismo zapalili svijet jednim jedinim dodirom jagodica prstiju.  Razgovarali smo o dobrim starim vremenima, kad su ljudi naizgled bili zadovoljniji jednostavnim stvarima i zapravo se nelagodno osjećali ako bi posjedovali išta prekomjernoga, bila to hrana, piće ili suvišni predmeti, i kako smo kao djeca stvarali nove svijetove jednostavnim, svakodnevnim predmetima koji se mogu svuda pronaći i ništa ne koštaju. Što smo manje opreme imali na raspolaganju, to su naše igre bile zamršenije i maštovitije. Moj svijet bio je svijet kaubojke, a budući da nikad nisam imala konja, pretvorila bih rukonaslon kauča u konja i napravila uzde od očevih remena pa bih odjahala u veličanstveni suton na svom vjernom Palominu, Goldie. Onaj zatvorenik i njegovi prijatelji smislili su žestoka nadmetanja neoljuštenim bademima koje bi sakupili na tlu. Onaj tko je mogao bademom srušiti piramidu badema udaljenu nekoliko metara dobio bi bademe svih ostalih igrača, a ako bi promašio, zauzeo bi svoje mjesto iza piramide dok bi je ostali pokušavali srušiti. Ako bi izgubio sve svoje bademe, bila je prava majstorija sakupiti ih još pun džep. I za to je trebala mašta i ponekad osobine sitnog lupeža. Uzvratni susret odigrao bi se već narednog dana, a nakon njega velika doigravanja i prvenstva. Bili su živi! Krv je tad ključala u njihovim venama. 

Photo Privatni arhiv Julienne Bušić

Negdje u isto vrijeme kad i nadmetanja s bademima, započela je Kajina priča. Godina je 1961., mjesto zbivanja je Gorica, osamljeno selo u brdima Hercegovine, a događaj prvo prikazivanje filma iz stvarnog života. Film se trebao prikazati u mjesnom “kulturnom centru” u kojem je samo nekoliko godina ranije stanovalo krdo goveda. Oni su bili dio Titovog poslijeratnog plana da ponovi “uspjehe” Staljinove prisilne kolektivizacije (temeljene na dojmljivim milijunima umrlih od gladi). Plan je gromko propao i izvlaštenim je seljacima vraćena njihova zemlja i skromna staja. Umjesto goveda, koja su davno pomrla, sad su se u njoj smjestile kazališne točke, folklorne skupine i drugi kulturni događaji za preživjela stvorenja na dvije noge. 

Budući da su svi bili pozvani na povijesnu premijeru filma i budući da su svi došli, nastalo je znatno nagurivanje i laktarenje kad su seljani nahrupili i pohitali zauzeti najbolja sjedala. Kaja i njezine tri prijateljice uspjele su zauzeti čitav prvi red odjeljka za žene, na tek nekoliko metara udaljenosti od povišenog platna. Kad su se smjestile, Kaja se okrenula kako bi se prezirno nacerila onima koje su pregazile. Za njih je to bio prvi film u životu i, tako im Boga, zauzet će najbolja mjesta u dvorani! Sve četiri odjenule su svoje najbolje nedjeljno crno ruho, iako su samo dvije bile udovice. Prikazivanje filma nije crkva, ali ima ono mistično, uzvišeno ozračje, kao da će se do kraja večeri nešto konkretno preobraziti u duh ili pepeo.  

U Gorici su, naravno, čuli za televizore, ali nitko ih nije doista vidio. Struja do njih još nije došla i zbog toga su se filmske slike trebale projicirati pomoću neke naprave na ručno okretanje, spojene na generator, barem su tako tvrdili lokalni mudraci. Što god to bilo, bili su spremni. Napućili su usne, čvrsto stisnuli ruke i čekali. Kad su se svjetla zamračila, utihnuo je svaki razgovor i prestalo svo meškoljenje i sve su oči u dvorani bile prikovane uz platno. 

Film je počinjao prizorom neke obitelji za večerom na nekom ranču. To nije bilo u Hercegovini jer obitelj nije jela puru, već neku drugu neodredivu tvar pomalo nalik palačinki. Kaja se umalo glasno nasmijala, ali ju je sputavala ozbiljnost prigode. Palačinke za večeru. U kojoj god zemlji to bilo, svi će otići u krevet gladni! Zatim je tu bio i neki dječačić koji se u polju igrao s psom i Kaji se činilo da je upravo smiješno pustiti tog psa da slobodno trči naokolo kao da je igračka ili član obitelji, umjesto da ga zavežu o stablo i da čuva kokošinjac. Međutim, bilo je neobično kako joj se činilo da je ondje sa njima, preseljena sa svog sjedala na platno, uzima zalogaj tog nečeg bljutavog što glumi krepki obrok, a zatim je vani s psom, čuje njegov cvilež, osjeća miris prerijske trave. Najednom onaj dječačić podigne pogled i nešto dovikne majci, koja je ostala u kući. Majka na to dođe na vrata, otirući ruke o pregaču. Dječak podigne ruke, uperi prst u okolna brda i odjednom se na platnu pojavi krdo divljih konja, koji tutnjaju preko brda prema njoj – prema Kaji, njezinim prijateljicama, publici u dvorani – ogromne zvijeri, zapjenjenih nozdrva, toptavih kopita, podižu prašinu i galopiraju dašćući, grive im vijore, kilogrami i kilogrami teškoga konjskoga mesa, kopita lupaju i lupaju, sve bliže i bliže, ravno na njih. Kaja prestravljeno skoči na noge i sruši svoj stolac. “Majko Božja, oni će nas sve nasmrt pregaziti!” poviče pokušavajući pobjeći. Nije se mogla probiti do prolaza između sjedala jer je taj prolaz bio zapriječen svima drugima koji su pokušavali pobjeći predstojećem pokolju, njezinim prijateljicama, susjedima, svećenikom i svim redovnicama. Spotaknula se o svoj prevrnuti stolac i pokušala se probiti kroz redove i ljude iza sebe. “Upomoć! Upomoć! Sve su bliže!” vrisnula je, prekrižila se i zateturala kroz mnoštvo. U tom joj je kreševu s noge ispala jedna bata cipela, ali si ona nije mogla dopustiti da se vrati po nju. Od kakve je važnosti jedna cipela kad je sâm njezin život na kocki! “Mjesta, pustite me da prođem!” 

Kad je Kaja, sva zadihana od straha, najzad stigla do jednog od stražnjih redova, vidjela je da joj je čarapa poderana i da joj nožni palac viri kao glava pileta koje izranja iz jaja u bezuman svijet. Kad se odvažila proviriti kroz prste prema platnu, vidjela je da su konji otišli i da ih je zamijenila neka djevojčica koja hrani patku. Srce joj je udaralo kao pneumatski čekić i jedva je dolazila do daha. Jesu li ona moćna kopita pregazila njezine prijateljice? Kamo su konji otišli nakon svog ubojitog divljanja? Njezini suseljani, također zadihani i rumeni od nelagode nakon što su shvatili da konji, ma koliko im se to samo trenutak ranije činilo nevjerojatnim, ipak nisu mogli sići s platna, stajali su u skupinama u dnu dvorane i šaputali. Kaja je zagladila haljinu i primorala se odgledati ostatak filma iz stražnjeg reda, kao da se ništa nije dogodilo. Kad su, deset godina kasnije, televizori najzad stigli u Goricu, ona je bila prva koja ih je prognala iz svoje kuće. Samo joj još treba da se ona neposlušna menažerija što živi u njezinom dvorištu, sa svojim njuškama i repovima, kopitima i kandžama, nekako udruži sa svim onim njuškama, repovima i perjem na televiziji i onda pronađe način da joj uđe u glavu i ondje se počne nadmetati za premoć, što se uvijek događa, kako u životinjskom, tako i u ljudskom svijetu.  Gungula koja bi uslijedila sa svim onim njištanjem, kukurijekanjem, kvakanjem, struganjem, roktanjem, grebanjem i prčkanjem po blatu, danju i noću, jer te živine rokću i muču i prčkaju po blatu kad god im se prohtije i ti tu ne možeš ništa učiniti… Zadrhtala je zamislivši kako njezina glava skače na sve strane dok perje leti, a kopita poput kose paraju njezinu lubanju. A to su bile samo životinje. Bit će svakojakih drugih nepoželjnika koji će se pokušati silom probiti u njezinu glavu sa svojim prljavim rubljem i tužnim pričama. Ne, ne, televizija je zadnje što Kaji treba. 

Photo Privatni arhiv Julienne Bušić

Danas je situacija drugačija, rekla sam onom dugogodišnjem zatvoreniku, koji nije baš bio presretan što to čuje. Jer, dok su Kaja i njezini suseljani nagonski znali da je televizija nešto od čega bi svi razumni ljudi s užasom trebali ustuknuti, da će ona na kraju dovesti do mahnitog gomilanja svakojakih drugih nepotrebnih predmeta, naprava i sprava koje izobličuju umjesto da obogate ljudski život, današnja djeca ne poznaju ništa drugo osim prekomjernosti. Umjesto da od starih šibica grade dvorce ili vlastitim kreativnim sposobnostima smišljaju zamršene priče , ona su prikovana za računalne igrice, sa već pripremljenih tisuću priča, imenovanim likovima i svim ishodima unaprijed određenim i utvrđenim u vremenu i prostoru. Današnje dijete rijetko ima priliku zamišljati, istraživati ili naučiti, budući da mu je sve posluženo unutar granica njegova vlastita četiri zida. Kako, na primjer, čovjek stječe vrline koje je moguće steći samo njihovim prakticiranjem? Poniznost ne nastaje kao posljedica iskustva poraza od ruke nekog “junaka” video igrice koji postoji samo u pikselima, nego od spoznaje da se ukupnost ljudskog postojanja, sa svim njegovim mukama i agonijama, krvave bitke zbog stvarnih ili zamišljenih nepravdi, civilizacije koje se uzdižu, padaju i ponovno uzdižu kroz stoljeća, da je sve to samo jedan šav u tkanju svemira s njegovih osam milijardi zvijezda i osam mlijardi galaksija. Da se taj jedan šav – naš život – ikad razmrsi, izgubili bismo svoj jedini značaj kao dio neke veće cjeline. Jednako se tako ni moć empatije ne povećava kroz patnje nekog beskrvnog crtanog junaka, jer njegova krv nije stvarna i njegove su suze nastale nehajnim potezom pera ili tipkovnice, spojene sa rukom, ali ne sa srcem. Samo suosjećajući s patnjama drugog ljudskog stvorenja, duša djeteta ili odrasloga čovjeka može doseći svoje krajnje savršenstvo u poistovjećivanju. “Užitak za lijepo tijelo, ali bol za lijepu dušu”, kako je napisao Oscar Wilde u “De Profundis”. Međutim, za razliku od Wildea i onog dugogodišnjeg zatvorenika koji su nadišli svoje tamne ćelije stvorivši nešto ni iz čega, pasivno dijete-konzument današnjice zarobljeno je u virtualnom zatvoru, i stvara ništa od svega, zasićeno preobiljem besmislenih podražaja, pomno razrađenih humanoida koji će otupjeti mozak i duh, i otuđiti dijete od njega samoga. Više nema knjiga ili uzdi od očevih starih remena, više nema žirova koje ćemo bacati o zid niti nježnih spona sa stvarnim ljudima, više nema snova. 

“Snovi”, sanjivo je rekao onaj dugogodišnji zatvorenik iza debele pregrade. Prebacio je telefonsku slušalicu iz jedne ruke u drugu, time pokazujući svoju namjeru da govori, ali ujedno i da ga uho počinje boljeti. Tijekom posjeta nastojali smo vjerovati da će naše riječi, odvojene okrutnim staklom i električnim žicama, što snažnije priljubimo slušalicu uz uho, to lakše prodrijeti u slušne kanale srca i duše ovog drugog, ali od tog pritiska boljele su nas uši. On je davno zapisao bilješke na temu snova, iz nečega što je pročitao: “Kad čovjek prestane sanjati, prestane aktivno živjeti i čovjek bez snova, čovjek je bez nade. I obratno, čovjek bez nade čovjek je bez snova.” Današnja djeca, zaljepljena uz televizore ili zaslon računala, izgubila su sposobnost stvaranja vlastitih snova jer im “tvornice snova” jednostavno isporučuju snove.  Bez snova i bez nade, budućnost je turobna i tmurna. Samo snovi mogu vratiti sjaj, boju i toplinu životu, vjerovanje u neko bolje sutra. 

Kako onda ponovno steći sposobnost sanjanja, kako se izbaviti iz duhovne pustopoljine, iz prekomjernosti suvremenog svijeta? Čovjek uvijek može potražiti odgovore kod antičkih pisaca, koji su prije mnogo stoljeća znali da je manje uvijek više, i kako se čovjek može osloboditi od tih prekomjernosti. Već u četvrtome stoljeću prije Krista, Platon potiče ljudski rod da se manje bavi time “što ima , a više time “što jest”, tako da bi “mogao postati što bolji i razumniji”. U Eneadama, Plotin kasnije spominje moralno pročišćenje duše postupkom uklanjanja svega što “nije ja”, potrebu ljudske životinje da se “oduzme ” umjesto “doda” kako bi nahranila dušu, budući da je svako dodavanje nekoj stvari uvijek “prepreka upoznavanju te stvari”. Ako čovjek želi upoznati prirodu stvari, piše on, tad ih mora spoznati u njihovom čistom stanju. 

Otkrivanje srži neke stvari može se usporediti sa skulpturom. Za razliku od slike, na kojoj se malo pomalo dodaju stvari kako bi stvorile krajnji koncept umjetnika, kipar uklanja, skida višak s kamenog bloka dok se ne pojave istiniti obrisi njegove vizije. Tako i mi moramo “ukloniti sve što je suvišno, ispraviti ono što je iskrivljeno i pročistiti sve što je tamno dok ga ne učinimo sjajnim…” Wilde je došao do sličnog zaključka u godinama koje je proveo u zatvoru: “Čovjekova duša može se spoznati samo oslobađanjem od svih izvanjskih strasti, naučene kulture, svih izvanjskih dobara, bila ona dobra ili zla.” Na materijalnoj razini, to znači sve one “stvari” koje nam priječe izravno općenje sa nama samima kao i sa svemirom. Na jednoj višoj razini, to znači odbacivanje oklopa koji nosimo kao bismo izbjegli patnju, ljubomoru ili prisnost, ogolijevanje od iluzija, postajanje, kako je rekao Seneka, “ravnodušan prema ravnodušnome”. Rezuckanje, obrezivanje, djeljanje, rezuckanje, rezuckanje, to je naš jedini spas, dok sva ona tama ne bude pročišćena i ostanu samo gole kosti. Za time danas čeznemo, za tom dirljivom jednostavnošću golih kostiju.