Gospodo ministri, usredotočite se. Vrijeme je.

Zna li u hrvatskoj Vladi lijeva što radi desna? U samo četiri mjeseca što upravljaju Hrvatskom već je bilo nekoliko situacija u kojima su o istoj stvari jedni ministri govorili jedno, drugi drugo, a premijer o ničemu nije imao pojma. E, pa tjedan što ostade iza nas, donio je pravu poplavu argumenata u prilog početnoj tezi. Kao da nitko s nikim ne razgovara. Kao da je svaki ministar država u državi. I kao da je Hrvatska neki poligon za njihove eksperimente. A premijer? On opet nije bio s nekim stvarima upoznat kao da je u svom svemiru. Krenimo redom.

„Moramo zabraniti odlazak u mirovinu prije 65 godina života, jer je sadašnje stanje, u kojemu je prosječna dob umirovljenika 51 godinu, potpuno neodrživo. Kasnije će trebati razmišljati i o podizanju dobi za umirovljenje jer se to događa u sve više zemalja Europske unije...“, rekao je, naprimjer, ministar financija.

Slavko Linić mora da je imao ozbiljnih problema sa slušnim aparatom onoga dana – a nije to bilo davno - kad su Radimir Čačić i Arsen Bauk govorili kako će ove godine iz javnog sektora otići oko 10.000 ljudi, pri čemu ih oko 5.000 ima uvjete za redovnu i prijevremenu mirovinu, pa će oni kao najlakše rješivi slučajevi biti prvi na redu. Ministar uprave rastumačio je da je državi jeftinije dokupiti radni staž onima koji mogu u prijevremenu mirovinu, nego im i dalje isplaćivati plaće te plaćati državi za njih doprinose i pripadajuće poreze. Kako će se njihov prerani ulazak u mirovinski sustav odraziti na ionaku jadnu statistiku koja kaže da imamo 1,3 radnika na jednog umirovljenika, nije rekao. Ne treba ni govoriti. Znamo i bez toga. Stabilizirati ga sigurno neće.

Linić bi, dakle, da svi rade do maksimuma. Kažu politika je to s posla na groblje. No, njegovi gore spomenuti sudruzi oko okrugloga stola u Banskim dvorima smatraju da država kao poslodavac ove godine (barem, još ove!) treba iskoristiti priliku i umiroviti koga god može od onih što su na proračunskoj sisi, kako bi riješila problem viška u javnim službama. Jer, jedno je teoretizirati kako bi trebalo biti, a drugo je tražiti najbrža rješenja. Na putu do najbržih rješenja prvi stradaju principi. A kad država riješi svoj problem s viškom ljudi, opet će predstavnici vlasti moći govoriti kako je loše slati ljude prerano u mirovinu, kako gospodarstvo to ne može financirati i kako je nerealan broj premladih umirovljenika zapravo golem problem kako za mirovinski sustav, tako i za te ljude koji se osjećaju odbačeni. O onima koji će iz javnih službi otići u prijevremenu mirovinu, o tome kako se osjećaju i jesu li pali na prosjački štap, razmišljat će sutra. Kad, dakle, riješe svoj problem moći će opet lijepo, kao i dok su bili u oporbi, udarati po HDZ-u i njegovim vladama koje su model prijevremenog umirovljenja ozakonile još u vrijeme pretvorbe i privatizacije kako bi omogućile tajkunčićima u nastajanju da se na račun države riješe radnika. Moći će se sjetiti i Franje Tuđmana koji je to gledao, a nije spriječio. Moći će se praviti da to s njima nema veze. Bitno da su oni svoj problem riješili i da će se u financijskim središtima moći, gdje se budu išli zaduživati ili reprogramirati postojeća zaduženja, moći pohvaliti da su smanjili broj zaposlenih u javnom sektoru, što znači da su vlast vrijedna povjerenja, pa i divljenja. Ako im netko slučajno kaže da je loše za Hrvatsku što ima previše mladih umirovljenika, uvijek mogu reći da su im to kukavičje jaje podvalili prethodnici.
Ministar rada Mirando Mrsić, pak, nadovezuje se na Linića i veli da se ne razmišlja o povećanju dobne granice za umirovljenje, ali da u budućnosti treba omogućiti ljudima da rade dok se god osjećaju sposobni, pa i nakon 65. godine života. I njemu se čini da ta stvar s mladim umirovljenicima ne može tako dalje. No, kako se u to uklapa, naprimjer, stav ministra znanosti Željka Jovanovića da znanstvenici sa 65 godina moraju u mirovinu, kako bi se oslobodio prostor za mlade snage? Dosad se, naime, u znanstveničkoj populaciji, na sveučilištu i u medicini omogućavao nastavak rada i poslije 65. rođendana uz obrazloženje da ti ljudi mogu još puno dati i svoje iskustvo podijeliti mladima. Jedini je problem što su mladi na burzi, a tamo znanstvenici, sveučilišni profesori i liječnici ne drže predavanja, ne provode istraživanja, ne omogućavaju praksu...

No, nije to sve. Ministrica zaštite prirode i okoliša Mirela Holy predložila ja Vladi da na mjesto ravnateljice Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost imenuje osobu protiv koje je podignuta optužnica u jednome od državnih korupcijskih procesa. Vlada ju je imenovala, a premijer Milanović nakon toga kaže: „Da sam znao da postoji optužnica, spriječio bih to imenovanje“. Pa neka sad čovjek bude pametan. Novoimenovana šefica Fonda je, tvrdi ministrica, nepravedno osumnjičena i uskoro će optužnica biti odbačena.

No, nije ovdje riječ o ministrici, nego o premijeru. Kako on uopće može dopustiti da o bilo čemu ne bude detaljno obaviješten, pogotovo o detaljima koji barem na prvi pogled djeluju kompromitirajuće? I ako je u međuvremenu doznao da postoji optužnica, ali i da je neutemeljena te da se čeka odbacivanje, zašto onda ne stane uz odluku vlastite Vlade, nego govori da bi on to spriječio da je, eto, to znao na vrijeme?

No, Zoran Milanović se ne zaustavlja nego govori da ni u tom slučaju nije bilo policijske ili sigurnosne provjere, jer se njegova Vlada time ne bavi jer Hrvatska nije policijska država. Što to znači!? Da sutra u Ministarstvo obitelji može doći, recimo, neki obiteljski nasilnik, a on bi to spriječio da je znao, a nije znao jer mu nitko nije rekao, a njegova Vlada ne provodi policijske provjere jer Hrvatska nije policijska država... Majko mila! Upravljanje državom kao da ima slogan „Lud, luđi, najluđi“. Ili, što bi naš narod rekao, ne znaš tko tu koga... I sad bi stvarno bilo dosta. Gospodo ministri, usredotočite se. Vrijeme je.