mjesto za top banner

8. SVIBNJA 2012. 18:55h

Gunjević: U Pakračkoj Poljani su nas zlostavljali, a Vlast je znala za sve

Tomislav Merčep i Milan Bandić

Foto

Hrvatska
0

Tekst

– U ured u Kutini, gdje sam radio kao pomoćnik Vladina povjerenika zadužen za zdravstvo i socijalnu skrb, 11. listopada 1991. došla su po mene dvojica muškaraca u uniformama. Rekli su mi da me vode u Pakračku Poljanu, kod zapovjednika njihove pričuvne postrojbe Tomislava Merčepa. Uzeli su mi pištolj, za koji sam imao dozvolu, novac i dokumente. Kazali su mi da mi to ionako više neće trebati, a ja sam se osjećao jadno i poniženo – kazao je Đorđe Gunjević (73), bivši pomoćnik Vladina povjerenika za Pakrac, svjedočeći na zagrebačkom Županijskom sudu u nastavku suđenja Tomislavu Merčepu.

Merčepa se po zapovjednoj odgovornosti tereti za ratni zločin nad civilima počinjen 1991. na području Pakraca, Zagreba i Kutine, kada su pojedini pripadnici pričuvne postrojbe MUP-a zlostavljali i ubijali civile, koje su prije toga prisilno odvodili s njihovih radnih mjesta ili iz domova. Gunjević, koji je prošao sličnu torturu te kao jedan od rijetkih preživio, opisao je kako je to izgledalo. 

– Došli smo u Dom kulture u Pakračkoj Poljani. Tamo su me pretukli, slomili mi tri rebra, a još su dva bila napukla. Otprilike sat vremena nakon što sam tamo doveden, došao je Merčep. Ispitivao me o ulozi koju sam imao u Pakracu, o nekim ljudima iz tog grada. Na kraju je stražarima poručio da me ne diraju. No bez obzira na to što im je rekao, uslijedila su svakodnevna ponižavanja, maltretiranja i zlostavljanja nedostojna čovjeka. Jednom ili dva puta mučili su me tako što su me priključili na strujni induktor – opisivao je Gunjević strahote koje su mu se događale. Kazao je da je trpio užasne bolove i kako mu je pomogao liječnik koji je naredio da mu se daju analgetici. 

– Kako je tko došao, radio je što je htio. Zarobljenici su morali pjevati hrvatsku himnu i dizati ruku na ustaški pozdrav. Sve to nisam zaslužio jer se nisam ogriješio o zakon. No znam da je nekima bilo nelogično da ja kao Srbin i pravoslavac budem dužnosnik u hrvatskoj vlasti – kazao je svjedok. Opisao je zatim kako je u Pakračkoj Poljani bilo još zatočenih civila, koji su također zlostavljani, no rekao je kako nije čuo da je Merčep izdavao zapovijed niti zna da je netko ubijen. Kazao je i da je Merčep imao svoj ured u Domu kulture, no da nije često tamo boravio. Gunjević je inače pušten nakon intervencije većeg broja ljudi, a vjeruje se da je među onima koji su se za njega založili bio i Andrija Hebrang, tadašnji ministar zdravstva.

– Vlado Delač, Vladin povjerenik, po mene je došao posljednjeg dana zatočeništva. Merčep mi je dao papir, odnosno svojevrsnu propusnicu za kretanje između Zagreba i Kutine. To i danas čuvam, a preslika je objavljena na naslovnici mojih memoara “Evakuiran u Pakračku Poljanu” – kazao je Gunjević. Svjedok je kazao i kako je nemoguće da tadašnja vlast nije znala što se događa u Pakračkoj Poljani iz koje se nije moglo pobjeći. Objasnio je da to “nije bilo ilegalno, da se za to znalo”. 

– Ne vjerujem bivšem ministru Ivanu Vekiću koji tvrdi da ništa nije znao – kazao je Gunjević. Dodao je da će nakon savjetovanja s odvjetnikom odlučiti hoće li podnijeti imovinsko-pravni zahtjev, odnosno zatražiti odštetu, na što kao žrtva ima pravo. On je, naime, obolio od dijabetesa, a uvjeren je da je to posljedica zlostavljanja u Poljani. Uz to mu nikada nije vraćeno 20.000 DEM, 100.000 dinara te osobni dokumenti što su mu “merčepovci” oduzeli prilikom uhićenja.