HDZ- stranka velike drame

Kad je Zoran Milanović prije četiri godine, dakle u studenom 2007., izgubio dobivene parlamentarne izbore nije u stranci manjkalo onih koji bi ga zbog toga najradije bili linčovali. Međutim, nisu to učinili. Koristeći se štitom tzv. neimenovanih, ali iznimno dobro upućenih izvora plasirali su u javnost kritike na njegov račun. Te nagao je i arogantan, te ne želi slušati suradnike, te zlopamtilo je sklono revanšizmu prema onima koji misle drugačije, te brzoplet je i neiskusan pa ne zna zabiti gol, te ne drži do stranačkih procedura propisanih Statutom SDP-a... No, nitko, baš nitko nije došao u napast da započne protiv njega otvoreni rat u medijima.
Nitko nije javno govorio o tome da predsjednik ne zna što su demokratski procesi. Nitko ga nije rušio ni javno upozoravao da je odgovoran za poraz na izborima.

Iza kulisa je, dakle, bilo vrenja, kakvih bude u svakoj stranci poslije izbornog poraza, ali na javnoj sceni nije se odigravao nikakav osvetnički pohod protiv njega. U medijima se s vremena na vrijeme pojavila pokoja kratka epizoda u kojoj su jedni neimenovani izvori neskloni šefu stranke govorili o Milanovićevim lošim osobinama, a drugi neimenovani izvori blisku šefu stranke uzvraćali indiskrecijama o njegovim oponentima. Sve je trajalo relativno kratko i nije imalo nikakav ubojit intenzitet. Tako je u SDP-u. Milanovićevi oponenti  nisu voljeli njega, ali su u javnosti uvijek štitili stranku. Ako je to značilo ne napadati Milanovića i ne osporavati mu – barem ne snažno - pravo da vodi stranačke procese u skladu sa svojim viđenjem, onda su se tako i ponašali. Nedavni su izbori bili prilika Milanoviću da provjetri stranku, odnosno rihješi se nekih starih, njemu nesimpatičnih kadrova. Uklonjena je, tako, Željka Antunović. Nestao je Davorko Vidović. Nema više ni Tončija Vujića. Oni, međutim, u javnost ne istupaju, a ako im se pruži prilika, kao što se pružila Željki Antunović, onda ona drži stranu SDP-u i ne uskraćuje pravo Milanoviću da kao predsjednik stranke izabere neke druge ljude u svoj tim.

U HDZ-u, međutim, drugi ljudi, drugi običaji...

U HDZ-u se razmirice i antipatije uvijek pretvaraju u bratoubilački rat. Intenzivne su i raspliću se u javnosti. Bilo je tako i nakon gubitka izbora 2000. godine, kad se stranka nakon smrti utemeljitelja Franje Tuđmana počela razdirati iznutra. Frakcije su se borile za preuzimanje stranke, a sukobi su se pojavljivali i u situacijama u kojima ih nitko pametan ne bi očekivao. Jedna od takvih zbila se, naprimjer, kad je te 2000. godine trebalo odrediti Matu Granića za HDZ-ova kandidata za predsjednika države. Ako je i imao šansi da nešto napravi u srazu s tada neprespektivnim kandidatom Stipom Mesićem one su nepopravljivo propale kad se ničim izazvan u novinama pojavio Vladimir Šeks s izjavom da bi i on mogao biti kandidat! Kako onda, tako i dana,s kad je HDZ opet izgubio izbore i nakon dva uzastopna mandata na vlasti završio u opozicijskim klupama.

Andrija Hebrang odlučio je odustati od političkog umirovljenja i, da parafraziramo riječi Ive Sanadera iz uskočke ispitivačnice, kao Zorro osvetnik pokrenuo javni obračun s Jadrankom Kosor. U igri sudjeluju i Šeks, i Jadranka Kosor, i Darko Milinović  i neimenovani izvori koji vrlo intenzivno dojavljuju medijima sve što se izgovori u bilo kojem kutku stranke... Za razliku od ljudi u SDP-u koji su čuvali dostojanstvo stranke, unatoč netrpeljivosti koju su osjećali prema mladom stranačkom vođi, u HDZ-u kao da se izgubio osjećaj odgovornosti prema stranci. Struje su tako neprijateljski nastrojene jedna prema drugoj da se postavlja pitanje kako će ti ljudi nastaviti zajedno nakon stranačkog sabora, ma tko na njemu pobijedio i preuzeo vođenje stranke. U našoj emisiji „Gledaj dalje“ Jadranka Kosor je čeznutljivo konstatirala kako se u SDP-u ljudi drugačije ponašaju. „Milanović  je maknuo bez milosti Željku Antunović, a ona ga hvali“, kazala je aktualna šefica HDZ-a, povrijeđena načinom na koji je njezini stranački protivnici, predvođeni Hebrangom, tretiraju u javnosti nakon izbora.

Problem HDZ-a je, kako se čini, što nakon gubitka izlazi na površinu spoznaja da ljudi koji vode stranku razmišljaju „HDZ to sam ja!“, a ako nije tako nije potreban ni HDZ. U toj priči nema nevinih. Zapravo svi, neki javno, a neki tajno, funkcioniraju tako. I ljubav i mržnja u HDZ-u su uvijek intenzivniji nego u drugim strankama. To je stranka drame i velikih netrpeljivosti, koje se dok su vremena mirna guraju pod tepih, a onda eksplodiraju poput gnojnih čireva. HDZ će preživjeti i sadašnju situaciju, ali pitanje je koliko će kompromitiran  izaći iz svega. No, svima koji sudjeluju u trenutačnim obračunima to valjda nije važno. S kompromitacijom su ionako naučili živjeti.