AUTOR agencija vlm



24. SIJEčNJA 2012. 09:54h

`Hrvati nisu izašli na referendum jer vjeruju da je sve odlučeno mimo njih`

Tekst

– Nedostatak demokratskih praksa i navika te opća rezignacija građana uzrok su slabe izlaznosti na referendumu – tvrdi sociolog Renato Matić.

Kaže da je na činjenicu da je samo 43,51 posto glasača izašlo na referendum znatno utjecao ne samo osjećaj građana da EU vrlo često ima nejasne kriterije, koje mijenja kako im u danom trenutku politički odgovara, nego i raspoloženje društva koje vjeruje da njihovi postupci ne mogu promijeniti stvari, da je sve već ionako mimo njih odlučeno.

– Naše političke elite odgojene su u nedemokratskom društvu, stoga su navikle da se brinu samo o svojim interesima i da se ne osjećaju odgovornima nizašto. Tako su građani na izborima glasali za manje zlo, a istu stvar ponovili su i u nedjelju. Ne vjeruju, ali se ipak nadaju da će im biti bolje, da će nova vlada biti poštenija i da je ulazak u Uniju perspektivniji od odbacivanja europske integracije – analizira Matić i dodaje da mala izlaznost na referendumu ipak neće imati nikakvih dalekosežnijih političkih i društvenih posljedica.

Analitičar Žarko Puhovski malu izlaznost objašnjava nepovjerenjem građana u političku elitu, ali i krive procjene građana.

Dalekosežne posljedice

– Ljudi očito nisu svjesni da je referendum o EU, nakon prvih izbora, bio daleko najvažniji događaj koji će imati duboke i dalekosežne posljedice na naše društvo. S jedne strane očito su mislili da je odluka već donesena, da smo već "unutra", a s druge strane naši se građani još uvijek lakše aktiviraju kada je riječ o drugorazrednim političkim događajima, primjerice prosvjedima u Varšavskoj, nego kada se radi o prvorazrednim događajima, kao što je bio nedjeljni referendum o EU – objašnjava Puhovski. Za razliku od Matića, Puhovski smatra da će se mala izlaznost ipak odraziti na političku elitu. Vlada će, tvrdi, sada morati biti još opreznija.

No, je li izlaznost na referendum zaista bila tako mala? Nije! Zbog izrazite nezainteresiranosti dijaspore, njihove "brojke" mirne duše možemo izbaciti iz računice – tako dolazimo do podatka da je izlaznost bila 47,5 posto, odnosno da je od 4,092 milijuna glasača registriranih u RH na birališta izašlo njih 1,945 milijuna.

Još je zanimljivije kada prenapuhan popis birača "probušimo" tako da u obzir uzmemo samo punoljetne građane koji stvarno žive u RH, a takvih je (prema najboljim procjenama rezultata popisa stanovništva iz 2011.) samo 3,176 milijuna. Tako dolazimo do pristojne izlaznosti od 61,28 posto. Odnosno do izlaznosti koja nas, kada je usporedimo s izlaznošću na referendum o pristupanju EU nekih drugih zemalja, svrstava u zlatnu sredinu. Od najniže u Mađarskoj (45,6 posto), preko Slovenije (60,2), Poljske (58,8) i Estonije (64,1) do rekordera Malte, gdje je na referendum izašlo 90,8 posto.

– Neovisno o prenapuhanom popisu birača, izlaznost je svejedno mala. To je zabrinjavajuća činjenica koja sugerira da je društvo objektivno u depresiji, a u takvom stanju ljudi na poduzimaju ništa, a pogotovo ne radikalne poteze, što referendumsko izjašnjavanje svakako jest – kaže Žarko Puhovski.

Prenapuhanim popisom i posljedično krivotvorenim podacima o izlaznosti pozabavio se i vukovarski gradonačelnik Željko Sabo.

Nesređen birački popis

– Ne stoje tvrdnje da je Vukovar, uz Gospić, grad u kojem je zabilježena rekordno mala izlaznost. Osnovni razlog je nesređen birački popis, tako da imamo više birača (33 tisuće) nego stanovnika 28.106). Vukovar realno ima oko 20.000 birača tako da se može reći da je izlaznost u Vukovaru oko 60 posto, a da je 70-ak posto građana za EU – tvrdi Sabo.

Komentiraj

bottom
Član Delivuk (Milan Gabric)
24.01.2012 14:01 h
Velebitski Ustanak iz 1932 god. 
Donosin ovaj opis ovdeka da se vidi kako su se Rvati nekada bunili i Ustanak dizali protiv tuđinca. Nezam dali će se Rvati ovako pobuniti i protiv EU?

Autor Zvonimir Došen

Ponedjeljak, 23 Siječanj 2012 13:08


Dosta toga je u hrvatskim i drugim medijima već napisano o ovome ustanku koji se dogodio u rujnu 1932. U svim tim opisima naći ćete dosta istine o stvarnim događajima, ali, nažalost, i dosta netočnosti, što je i normalno jer mnogo toga što je kasnije pisano temeljeno je na izjavama osoba koje su bile daleko od stvarnih događaja.....

i nisu imale nikakve veze s onim što se s tim ustankom htjelo posići i što se ustvari događalo prije , tijekom i poslije njega. Pošto sam rođen u selu Lukovo Šugarje iz kojega je ovaj ustanak bio organiziran i gdje je rođen zapoviednik toga ustanka, moj ujak, Ivan Devčić “Pivac” , te prva žrtva, Stipe Devčić i još neki drugi vodeći ljudi,a moj pok. otac bio je je umješan u njegovu pripremu, prilično dobro sam upućen u prilike koje su bile uzrok toga ustanka, što se tu zapravo dogodilo i kakve su mu bile posljedice. U nekim opisima čitao sam da je Stipe Devčić bio brat Ivana i Krune Devčića, što nije točno. U našem selu, kao i u mnogim drugim krajevima Hrvatske, skoro svak ima neki nadimak “spitzname”, “nickname” , pa je otac Ivana i Krune Devčića imao nadimak “Pivac”, a Stipin otac, “Kusija”. Otac moga drugog ujaka i krsnog kuma, zapovjednika Velebitske ustaške bojne, satnika Pavla Devčića, imao je nadimak “Žila” itd.



Nu, pođimo od početka. Glavni ustaški stan na čelu s Poglavnikom dr. Antom Pavelićem u izbjeglištvu u Italiji, odredio je da se izvrši jedan mali, pokusni ustanak s ciljem da se izpita volja i spremnost naroda za budući sveobći ustanak za uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske. Kad je ustanak planiran zključeno je da radi jakih vojnih i žandarskih straža, prebacivanje ljudi , oružja i drugog materijala potrebnog za tu svrhu, iz Zadra (koji je onda bio pod Italijom) nije moguće prebaciti kopnom, pa je određeno da se to jednim manjim plovilom pokuša po noći prebaciti morem. Nu, i morski put od Zadra prema Velebitu čuvale su jake straže, a povrh toga on je vrlo intrikantan i opasan za one koji ga ne poznaju. Povrh drugih uskih prolaza i plićaka tu je najpoznatiji i najzamršeniji plićak zvani Gaz poslije kojega ( ako ga se uspješno prođe ), prije ulaza u Velebitski kanal, mora se proći kroz vrlo uzak tjesnac “Fortica”, preko kojeg danas ide Paški most. Pa i ako ustaše uspiju sve to ( po mrkloj noći ) proći i preći Velebitski kanal što će ih dočekati na obali. Pa tko bi za provedbu svega toga bio mogao biti bolji od “Pivca” koji je stotine puta po noći svojim ‘kajićem’ i ‘bracerom’ ,po mrkloj noći, proplovio ovim plićacima i tjesnacima izpod nosa žandarima i kojeg na obali pod Velebitom čekaju: junačka majka Manda, sestre i najbliža rodbina.?

Velebit, čije su šume, špilje i gudure bile vrlo dobro poznate vođama ustanka bio je vrlo pogodan za skrivanje oružja, a pastirski stanovi po skoro nepristupačnim gudurama odlična skloništa. Povrh toga stanovništvo Lukova Šugarja bilo je ne samo etnički čisto hrvatsko, nego je bilo otvoreno antijugoslavensko.

Nije suvišno napomenuti da je to svoje antijugoslavenstvo to moje selo skupo platilo poslije završetka 2. svj. rata, tako da je danas skoro pusto.

Dakle, najprije ljudi i oružje prebačeni su brodicom “Anica” iz Zadra u Lukovo Šugarje, a odatle u Velebit. U to doba moj pokojni otac bio je lugar u predjelu “Šugarska Duliba” na Velebitu između L. Šugarja na jadranskoj obali i sela Brušane iza Velebita u Liki. Dok se oružje prebacivalo kroz Velebit,on je, pošto je imao “legitiman” razlog biti u Velebitu, pazio na žandarske patrole koje su tud krstarile. Krešimir Miron Begić u svojoj knjizi ‘Ustaški Pokret’ koja je izašla u Buenos Airesu, ukratko opisuje ovaj ustanak gdje spominje i sastanke moga oca s ustašama u Jurinoj dragi na Velebitu. Selo Brušane izabrano je za poprište ustanka iz više razloga. Prvo, zato što se u njemu nalazila žandarska postaja napučena srbo-crnogorskim četnicima pod zapoviedništvom zloglasnog Dušana Šušnjara koji su svojim divljačkim metodama, nasiljem svih mogućih vrsta došli do grla narodu u naseljima u Velebitu i oko njega. Da ne ulazim u detalje o samoj akciji u Brušanima, ipak potrebno je navesti da se te noći u Brušane skupilo nešto oko 250 ljudi koji su u povorci stupali cestom kroz selo, uz povike protiv velikosrbskih zlotvora i “kralja ciganina” , te pjevali - ‘Ustani bane’, ‘Ustaška se vojska diže’ i dr. Poslije eksplozije paklenog stroja koji je srušio prednji dio žandarske kasarne, ljudi su se razišli i otišli su svojim kućama. Odmah dok su sačuli da dolaze “ustaši”,Dušan Šušnjar i njegovi “junaci” razbježali su se po susjednim kućama gdje su se skrivali dok su zarobljene ukućane držali pred oštricom bajuneta. Smatrajući da bi u Brušanima mogao biti i koji izdajnik, te da bi ih tamo mogle dočekati jugoslavenske vojne i žandarske snage koje su bile razmještene u Zadarskom zaleđu,ustaše su se povukle, ne natrag preko Velebita prema L. Šugarju, nego o obrnutom smjeru prema selu Jadovno. Tu su u šumi prenoćili , a ujutro su krenuli da bi se preko Dabara i Vrbanske Dulibe spustili prema Cesarici na moru zapadno od Karlobaga. Nu, pošto je ipak došlo do izdaje od strane žandarskog doušnika Blaža Piščevića u Brušanima, žandari i vojska iz Brušana, Gospića, Medka i dugih mjesta već su stigli na Jadovno. Tu je došlo do borbe u kojoj je smrtno stradao Stipe Devčić koji nije bio član grupe ustaša ( Ivan Devčić, Rafael Boban, Ventura Baljak i drugi) koji su stigli iz Italije, on im se pridružio kad su stigli u L. Šugarje. Nije poznato koliko je bilo poginulih ili ranjenih na drugoj strani, jer to je bila strogo čuvana tajna. Ipak, ustaše su se uspjele povući i prebaciti do Cesarice odkle su se čamcem prebacili na otok Pag, a odatle u Zadar. Uvidjevši da se neće moći osvetiti samim ustašama, razjarene velikosrbske žandarske i ostale četničke horde svom žestinom baciše se ne samo na one za koje su saznali da su sudjelovali u ustanku, nego na sve što je, po rodu i vjeri,bilo hrvatsko. Počeše s racijama,batinanjima i ubojstvima u svim mjestima Like nastanjenim Hrvatima. Taj njihov zločinački podhvat ubrzo je poprimio tolike razmjere da ni uz svesrdnu pomoć svojih “srbskih” istomišljenika iz Like nisu imali dosta snaga da izvrše sve što im je bilo u planu, pa im je “kralj ujedinitelj” iz Beograda u pomoć poslao elitnu jedinicu njegove Jugoslovenske vojske”, tkzv 31. puk, koji je od ličkih posrbljenih Vlaha bio cvijećem dočekan i stacioniran u pro- četničkim selima Medak, Divoselo, Čitluk i dr.. Nije se pitalo jesi li si izašto kriv. Dosta je bilo da nisi “Srbin”. Nisu se rebra lomila samo onima koji su bili osumnjičeni za bilo kakvu vezu s ustašama, nego se batinalo i žive bacalo u bunare samo zato što si bio Hrvat. Samo da napomenem ,u mome selu Lukovu Šugarju starog Matu Tomljenovića su toliko izkundačili da je ubrzo od tih ozljeda umro. Mladi IveTomljenović je godinama imao otekline na nogama od poslijedica batinanja, a da i ne govorimo o onima koji su, ni krivi ni dužni, poslije strašnih batina poslani na dugoročno robijanje, kao Ivica Došen, Nikola Devčić, Pavao Devčić zvani “Mali Cigo” i mnogi drugi.

Tako je onda bilo i takve su bile posljedice ovoga ustanka koji, ako baš nije imao nikakva drugog uspjeha, onda je u ovome kraju na najvišu razinu uzdigao mržnju i prezir na neciviliziranog , divljačkog i omraženog okupatora i njegove domaće pomagače i u onima koji su do tada na sve bili ravnodušni. Nu, ovaj ustanak imao je i jednu nepredviđenu, ali vrlo lošu posljedicu. Naime, poslije uhićenja stvarnih i izmišljenih sudionika i simpatizera ovog ustanka mnogi Hrvati Like odoše na izdržavanje robije u Lepoglavu ili Srijemsku Mitrovicu gdje su bili izloženi komunističkom vrbovanju crvenog čifuta, trockista-staljinista Moše Pijade, idola Slavka i Ive Goldsteina, Steve Mesića, Jove Josipovića , Vesne Pusić i druge jugoboljševičke bande u Hrvatskoj. Ovaj prefrigani Židov, okorjeli boljševik kretenskoga izgleda, ne samo da je svojim dobro smišljenim bajkama o komunističkom raju na zemlji uspio zatrovati um nekim od preprostih seljaka kao što su bili Mile “Miško” Došen i njegov brat Stipić iz Rizvanuše pokraj Brušana, te Jerko Sudar “Gržaljev” iz Brušana i dr., nego i nekim od onih obrazovanih ( već prije pomalo crvenih) poput Šime Balena “Slaninara” i nekih drugih. Jerko Sudar je kasnije bio Titin general, a Miško i Stipić Došen “ narodni povjerenici”, ubojice i pljačkaši -par excellence . Drugu Moši je bilo lako “vaspitati” ovakve tipove jer, prije svega, oni se nisu pridružili povorci u Brušanima iz domoljubnih pobuda, dok s onima kao što su bili Juco Rukavina, Polde Šuper i svi iz moga sela nije imao uspjeha. Nije mu pomoglo ništa, pa ni “komunističko” dijeljenje kruha na jednake komade među uznicima u ćeliji.

Žandarska batinanja nisu jenjavala. Nad hrvatskim selima Like haračila je razuzdana velikosrbska žandarmerija. Ali, tvrd bijaše naš narod. Ono što se nije moglo javno, radilo se tajno. Ovdje ću opisati jedan događaj koji je jednom netko pokušao opisati u nekadašnjoj “Vili Velebita”, ali, uz ostale šture detalje nije čak znao ni ime žandara o kome je riječ. Pošto se taj slučaj dogodio u mome mjestu, a moja obitelj i rodbina su bili s njime povezani, više puta sam slušao kad su moji stariji o tome pričali. Negdje na zimu 1932. narednik Dušan Šušnjar u Brušanima naredio je jednom svom žandaru, Crnogorcu Vojinu Pejanoviću, da po nekom zadatku ide preko Velebita u Lukovo Šugarje. Taj put, ili bezpuće, preko brda i dolina traje nekoliko sati i za one koji ga dobro poznaju. Toga dana Velebit je iznenada zasula sniježna mećava. Pejanović se izgubio i nije se pojavio u L. Šugarju. Tragali su tu zimu za njim žandari i njihov doušnik iz Brušana, povratnik iz Amerike, Blaž “Blagoje” Piščević, ali pošto nisu imali naikava uspjeha, vlasti su razpisale nagradu od 30.000 dinara onome tko ga nađe. Negdje tek u proljeće 1933. stiže vijest da je moj tetak Nikola “Nikić” Milković pod “Pločom” izpod Bukovog dolca u Velebitu našao Pejanovićeve ostatke. Odmah su tu dojurili Šušnjar, Tomović i njihovi žandari i suradnici, među kojima je bio i “Blagoje” Piščević. Pokupili su Pejanovićeve ostatke i, ne pitajući nikoga, pokopali ih u naše katoličko groblje uz blagoslov “srbskog” paroha iz Čitluka u Liki. Pošto uz Pejanovićevo tijelo nisu našli njegovu pušku, počeli su maltretirati Nikića pod sumnjom da ga je on ubio. Nu poslije premetačine i zlostavljanja nisu uspjeli saznati ni pronaći ništa, pa su zaključili da su Pejanovića ubile ustaše za koje su mislili da se kriju negdje u Velebitu. . Tek 1941. kad je nestala Jugovina, počelo se pričati što se zapravo s Pejanovićem dogodilo. Nikić je navodno u Bukovom dolcu na Velebitu nešto radio oko svoje ljetne pastirske kolibe. Od jednom iz mećave se pojavio žandar, uperio u njega pušku i zapovjedio mu da ga vodi k moru ,u Lukovo.

Kako sa svih dolaca i draga iz Velebita prema moru vode samo ‘kozji putevi’ koji se jedva primjete u strmom kršu, tako i iz Bukovog dolca vodi jedan od najstrmijih .Ovaj dolac se nalazi na jednoj visoravni koja je s južne strane vrlo strma i skoro neprohodna. Tu se nalazi jedna litica zvana “Ploča”, a put (neka vrsta grubih kamenih stuba) koje su seljaci još davno proklesali, većinom ušicama sjekire, skreće udesno pokraj nje. Onaj tko nije odatle i po lijepome vremenu, a kamoli u sniježnoj mećavi, može vrlo lako mimoići taj zaokret i strmoglaviti pod liticu. Tu, pod tom liticom nađen je Vojin Pejanović. Kako se u svakome zlu nađe i ponešto smiješnoga, tako se i ovdje dogodilo. Poslije Pejanovićeve sahrane , pošto mu je bilo kasno preko Velebita ići natrag u Brušane ( onda još nije bilo ‘ jadranske magistrale’ za Karlobag, pa se moralo ići pješice preko Velebita) Blagoje Piščević ,koji je sebe smatrao nekom vrstom “ jugo- pjesnika” došao je u našu kuću da bi prenoćio. Kako u ono vrieme u seljačkim kućama nije bilo šporeta nego samo ognjište, Blagoje je tu sjeo na tronožak i počeo smišljati prigodnu pjesmu u čast Vojina Pejanovića. Tu je također sjedila moja pokojna baka Ika, tada već 85 godina stara. I naš “Blagoje” poče sa svojom “poezijom”:

“Zakukala kukavica crna

U Lovćenu na vr’ ‘ednog trna.

Nije ono kukavica crna,

Nego majka Pejanović Voje

Ona traži milo dite svoje:

‘Đe s’ Vojine, milo janje moje?’

Traži Niko jarca izgubljena,

Nađe Voju, pade na koljena”.

Na to skoči baka Ika, pa mu odpraši: “ Čekaj, čekaj, nije li to morda bolje ‘vako ?

Traži Niko izgubljena jarca, pa un nađe mrtvoga magarca - sve ti vrag ludi odnija, tebi i njemu. Malo je‘rvacki rebara polomija. Marš iz moje kuće !”

Na to Blagoje skoči i odjuri tražiti drugi konak.

Ovaj Blaž ili “Blagoje” (“počasno” ime koje je dobio od naroda radi suradnje s srbskim žandarima) bio je jedan od onih naših nepismenih bijednika koji su pošli trbuhom za kruhom u “Svete zemlje” , Sjevernu i Južnu Ameriku, gdje su pod okrutnom čizmom bogatih kapitalista, za najmizernije plaće crnčili po šumama, željezničkim prugama, kamenolomima i rudnicima u kojima su podpali pod utjecaj komunističkih, a u ono vrieme, i velikosrbskih agitatora, gdje su izgubili i ono malo osjećaja ( ako su ga uobće i imali) prema svome narodu. Radi te svoje nepismenosti, primitivizma i zaostalosti, a u puno slučajeva i pokvarenosti, ovi, kao i oni koji su kasnije prošli školu tovarišća Moše Pijade , vratiše se u svoj narod kao izdajice i kolaborateri okupatora, a mnogi od njih kao zločinci i ubojice svoje subraće kao što su kasnije bili Mošini učenici braća Miško i Stipić Došen.

Neovisno o svim pozitivnim i negativnim zaključcima o ovom uztanku, ne može se pobiti činjenica da je on dobrano uzdrmao temelje Karađorđevićeve Jugoslavije i balkanskom opančaru dao na znanje da je blizu čas kad će morati brisati preko Drine, ili će svoje zločinačke kosti ostaviti tu gdje je počinio tolike zulume. Ako on ipak nije tada ozbiljno shvatio tu poruku, onda je sigurno shvatio onu što mu je dvije godine kasnije stigla iz Marseillesa.



Za Dom Spremni !



Ja sam Zvonimir R. Došen



Za Hrv. Inf. Radio u Torontu, Nedjelja 22. siječnja 2012.

< « » >
Član Delivuk (Milan Gabric)
27.01.2012 12:34 h
RE: Tužba - ništetnost referanduma 
Re: Tužba - ništetnost referenduma‏

Tomislav Dragun

Cijenjena g-đo Foley,

Hvala na pisamcu.

Ne dvojim u Vašu dobronamjernost.

Međutim, ovo je igra, iako rekao bih vrlo surova igra, gotovo ratna.

Ali, ipak igra, a ne propovijed.

Referendum je nelegalan i nelegitiman, već samim tim što je po hrvatskom
ustavu naš suverenitet neprenosiv i nikakvom referendumu
i odluci podložan.

To znaju svi domoljubni i državotvorni Hrvati i zato su protiv njega.

Tako se dogodilo da su protiv "Europe" upravo oni, koji su
oduvijek bili za nju.

Zašto?

Neka na to odgovori Amerika i Njemačka. (Usput: Dobili smo
ovih dana vrlo zanimljivo pismo od njemačkog veleposlanika u
Zagrebu).

Ako je došlo vrijeme - kako kažu - kad je suverenitet postao
nevažan, kad su granice postale suvišne, neka to onda primijene
najprije na Židove i Arape. Bude li dobro, slijedit ćemo ih.

Odatle Iran!

Neka svjetski moćnici, koji su se nadvili nad Hrvatskom, znaju
da bi Hrvati mogli i promijeniti stranu. Nismo mi baš tako mali,
a narod star preko 9.000 godina i nije baš za odbaciti.

Možda onda dođu k sebi.

S poštovanjem

dr. sc. Tomislav Dragun

P.S.
Uz ostalo, ja sam i magistar za monetarno-kreditna pitanja. Tako
znam, da se primarnom emisijom Hrvatske Narodne Banke
ubacuju nove kune u financijske tijekove. Kako? Na taj način da
HNB odobrava po povlaštenim kamatnim stopama kredite poslovnim
bankama. Kojim bankama? Onim bankama u RH, koje su
redom u tuđem vlasništvu. Zašto je to važno? Zato što poslovne
banke multipliciraju (umnažaju) tako dobiveni novac i prodaju
ga onda, uz masne kamate, Hrvatima. Od 1,000.000 kuna prave
6,666.667 kuna (uz obveznu rezervu od 15% - 100 : 15 = 6,666667),
pri čemu ih 5,666.667 kuna ne košta ništa.
Siguran sam da Iranci nisu vlasnici banaka u Hrvatskoj.



2012/1/27
Postovaa gospodo,

Posvema se slazem s Vasom akcijom protesta glede nelegalnog referenduma. Svijet se treba upozoriti
da Hrvatsku vode vec dugo vrijeme jugonostalgicne i "prijasnje" komunisticke osobe (ili njihov narastaj)
od vrha do dole. Najvidljivi dokaz za svijet je, da se u Hrvatskoj jos uvijek obozava komunisticki krvnik
Tito!
Htjela bi Vas upozoriti da nije dobra ideja (dapace vrlo losa) da spominjete Iran i pismo tom predsjedniku.
1) Nikoga ne zanima ta davna povijest, a 2) S tim se samo lose prikazujete americkom predsjedniku, cija
Vlada, a i narod nemaju dobre odnose sa Iranom. Dakle ta ideja je promasaj i samo moze skoditi Vasem
ugledu, koji ce hrvatska Vlada odmah upotrebiti. Umjesto toga, pisite gole cinjenice, koliko Hrvata je
legitimno glasovalo, te ako je broj bio manji od 50% onih koji imaju pravo glasovati, onda mislim ne
vrijedi referendum ako je i 64% od manje nego tih 50% glasovalo sa "DA". Ako je istina, da je manje od
50% glasovalo, onda mora doci u javnost i razlog - jer oni koji nisu glasovali su znali da ce sa prevarom
referendum i onako proci, za sto god bi oni glasovali.

Sa postovanjem,

Hilda Marija Foley



On Thu, 26 Jan 2012 23:13:16 +0100 Hrvatska Uljudba writes:
HRVATSKI ULJUDBENI POKRET

Udruga za zaštitu ljudskih prava

registrirana 18. veljače 2003.

Pokret otpora u cilju očuvanja hrvatske nezavisnosti

10000 ZAGREB – Pete Poljanice 7



Zagreb, na dne 26. siječnja 2012.



Prijateljima Hrvatskog uljudbenog pokreta

Cijenjena gospodo,



Hrvatski uljudbeni pokret ne priznaje referendum održan dne 22. siječnja 2012. radi ulaska Republike Hrvatske u Europsku Uniju, niti njegov podešeni i namješteni posljedak. Taj referendum je nelegitiman, ali i nelegalan, što pak dokazujemo u tužbi radi utvrđenja njegove ništetnosti zbog njegove nemoralnosti, neustavnosti i nezakonitosti, koju smo dne 26. siječnja 2012. podnijeli Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.



S poštovanjem



Dr. Sc. Tomislav Dragun



Prilozi:

Tužba Općinskom građanskom sudu u zagrebu radi utvrđenja ništetnosti po službenoj dužnosti referenduma radi ulaska Republike Hrvatske u Europsku, koji je održan 22. siječnja 2012 od 26. siječnja 2012.

Javno pismo u svezi s referendumom održanim dne 22. siječnja 2012.



Članke mogu komentirati samo članovi kluba.

Prijavite se ili registrirajte u klub. Registracija je besplatna.

  Login
  Lozinka