Hrvatska nije očajna udavača

Zadatak je hrvatske politike objasniti ljudima prednosti NATO-a i upozoriti na eventualne nedostatke. To neće biti jednostavno. Ali se mora

Zalagali smo se za članstvo Hrvatske u NATO-u. Zalažemo se i dalje. Međutim, zalagali smo se i za stalan dijalog s građanima o tom važnom pitanju. O tome govori ova kolumna.

Političari iz naroda, ali ne i za narod

Citati iz Shakespeareovog Julija Cezara znaju biti zamorni, ali i vječni po svome dosegu i dubini analize ljudskih osobina i karaktera. U jednom od njih Kasije, glavni zavjerenik, na prigovor da nije čovjek iz naroda te da se stoga narod i on ne razumiju, odgovara, laskajući sam sebi: "Možda nisam IZ naroda, ali sam ZA narod" (I might not be from the people, but I am for the people").

U aktualnoj raspravi o potrebi, odnosno izlišnosti referenduma o hrvatskom članstvu u NATO-u, neki naši političari i javni djelatnici ponašaju se upravo suprotno. Većina njih, odnosno nas, u prvom su ili drugom koljenu težački ili radnički sinovi i kćeri. Ali, iako su iz naroda, nisu za narod. Kako drukčije objasniti tihu politiku izbjegavanja referenduma, koja je očito na djelu.

Kvazi-argumenti protiv referenduma

U zadnje vrijeme čujemo na (polu)javnoj sceni dva kvazi-argumenta protiv referenduma. Prvi, da referendum prema Ustavu nije obvezatan.

Drugi, pazite sad, da se radi o pretjerano složenoj materiji  koju građani ne bi shvatili. Točno je da prema Ustavu referendum nije obvezatan. Obvezatan je u rijetkim prigodama, od kojih je samo jedna specificirana ratione materiae.

To je  odluka o udruživanju i razdruživanju iz čl. 141. Ustava.  Drugi slučaj, iz članka 86., odnosi se na mandatornost referenduma u slučaju da ga, o bilo kojem pitanju, zatraži deset posto birača u RH. Konačno, ustavotvorac je u istom tom članku 86. ostavio Saboru, Predsjedniku i Vladi otvorenu mogućnost da, uz presumpciju državničke mudrosti,  raspišu referendum o pitanjima važnim za "neovisnost, jedinstvenost i opstojnost Hrvatske". Mudrome dosta.

Drugi kvazi-argument vjerojatno je lapsus i vjerujem da ga se neće ponavljati. Kriterij "kompliciranosti materije" u demokraciji nije kriterij.

Kozaračko kolo i tango

Zadatak je politike da komplicirano svede na razumljivo, bez da utone u demagogiju. En passant, NATO je normativno puno manje kompleksan od Europske Unije; kao kozaračko kolo i tango. Hoćemo li zbog toga predlagati storno i tog referenduma? Ili ćemo preuzeti odgovornost da građanima objasnimo zašto je NATO dobar za Hrvatsku.

Daljnji "argument" glasi da referendum nije održala "gotovo" niti jedna država kada je ulazila u NATO. Prvo, to je nevažno za nas. Drugo, analiziramo li riječ "gotovo" vidjet ćemo da se i u Češkoj i u Slovačkoj vodila užarena rasprava o tome pitanju; u Slovačkoj je referendum 1997. organizacijski propao zbog nejasnih pitanja i, posljedično, niskog odaziva.

Baltičke države, Poljska te Rumunjska i Bugarska dočekale su članstvo, svaka iz svojih razloga, kao povijesno izbavljenje za koje je i onako postojala plebiscitarna podrška. Slovenija i Mađarska, susjedne i po mnogo čemu najnaprednije tranzicijske države, jesu održale referendum.

Zadatak je hrvatske politike objasniti ljudima prednosti NATO-a  i upozoriti na eventualne nedostatke. To neće biti jednostavno.

Narod je pomalo zasićen i cijela priča predugo traje. Iračka intervencija, s kojom NATO nikakve veze nije imao, dodatno je naštetila njegovom ugledu u širokim masama. Moć percepcije, eto to je. Ironično, iračka priča upravo predstavlja jasan dokaz da se članice NATO-a ne može utrpati u isti tor i da je za donošenje strateških odluka potreban glas svih članica, a ne samo najmoćnije.

Naši ljudi ipak gruntaju

Kako jedinstva nije bilo, SAD su išle (uglavnom) same. U svemu tome ohrabruje me sada već empirijski dokazana rezistentnost hrvatskih građana na tzv. sindrom očajne udavače (desperate bride).

Taj se sindrom odnosi na brojne tranzicijske države u kojima je u zadnjih desetak godina podrška svakom integracijskom impulsu bivala preko 90 posto. Naši ljudi očito razmišljaju i promišljaju. Gruntaju, reklo bi se u Zagrebu i široj okolici.

To je dobro. Na politici je, ponavljam, da ih naoruža činjenicama i ponudi rješenja u javnom i nacionalnom interesu. Dug je to put, na koji moramo krenuti zajednički. 

Koliko je dug, najbolje svjedoči primjer Španjolske, države u punom cvatu, u kojoj, prema istraživanju održanom dva tjedna prije uspješnog referenduma o Europskom ustavu, jedna trećina ispitanika nije za Ustav nikad čula. Dva tjedna kasnije odlučili su informirani.

Zoran Milanović, SDP