I bez školarina studij preskup za siromašne

Od 1991. do 2004. broj studenta u Hrvatskoj povećao se za 82 posto, a broj onih koji (su)financiraju studij za čak 814 posto!

Institut za razvoj obrazovanja (IRO) podupire akciju Nezavisne studentske inicijative za pravo na besplatno visoko obrazovanje, ali upozorava da to nije dovoljno ako buntovnici žele osigurati jednaku dostupnost visokog obrazovanja svim društvenim skupinama hrvatskog društva. Donosimo tekst koji je medijima uputio njihov predstavnik Thomas Farnell, budući da obiluje relevantnim podacima koji pojašnjavaju da je obrazovanje u Hrvatskoj posve zatvoreno za siromašne, kao što pobunjeni studenti i tvrde: 

Školarine među najvišima, broj visokoobrazovanih među najnižima u Europi

"U razdoblju od 1991. do 2004. godine ukupan broj studenta u Hrvatskoj povećao se za 82 posto, a broj onih koji sami (su)financiraju studij porastao je za čak 814 posto. Danas 56,7 posto studenata plaća neku vrstu školarine (što je oko 40 posto redovnih studenata), dok je 1991. godine 88 posto studenata studiralo uz potporu nadležnog ministarstva. Od tada su se i školarine drastično povećale – maksimalni iznos školarine za preddiplomske studije trenutno se, ovisno o studiju, kreće od 5.500 do 10.000 kuna.  

Za onih 40 posto redovnih studenata koji moraju platiti školarine, zabrinjavajući je podatak da su maksimalne školarine u Hrvatskoj među najvišima u Europi. U EU, samo se u Nizozemskoj, Engleskoj i Latviji naplaćuju veći iznosi školarina nego u Hrvatskoj, Srbiji i Crnoj Gori. Usprkos globalnom trendu uvođenja školarina, postoje brojni primjeri zemalja u Europi koje još uvijek ne naplaćuju školarine, to su između ostalih: Češka, Danska, Finska, Irska, Mađarska, Norveška, Poljska, Slovenija, Švedska i Škotska. Među tim zemljama postoje čak i primjeri zemalja koje su ukinule školarine nakon njihovog prvotnog uvođenja - Škotska, Irska, Mađarska. Istovremeno, u Hrvatskoj je nedovoljno visokoobrazovanih – 18 posto populacije između 25 i 64 godine, dok je evropski prosjek 25 do 35 posto. 

I uz besplatne školarine troškovi školovanja previsoki

Osim školarina postoje i brojni drugi troškovi koji opterećuju studente: troškovi studija (koji uključuju ne samo školarine, nego knjige, opremu i druge radne materijale), administrativni troškovi (upisnine, naknade za studentske obrasce, obranu diplomskog rada, seminarske radove, itd.) te životni troškovi (smještaj - za studente koji ne žive s roditeljima, prehrana, prijevoz, zdravstveno osiguranje i ostali životni troškovi). Ti se troškovi u Hrvatskoj ne prate pa ne postoje niti okvirne službene procjene, a u Institutu za razvoj obrazovanja izračunali su da su oni daleko viši od godišnjih školarina, usprkos tome da 8 posto studenata ima subvencionirani smještaj i prijevoz, te da gotovo svi imaju subvencioniranu prehranu i besplatno zdravstveno osiguranje.  Studenti koji ne dolaze iz sveučilišnih gradova trebaju godišnje osigurati između 14.000 kn ako žive u domu i 30.000 kn ako iznajmljuju stan, a to je oko 50 posto studenata koji studiraju u drugom gradu, bez osobnih troškova, kompjutora, odjeće i telefona. Prema tome, čak i uz potpuno besplatno školovanje mnogi si ne mogu priuštiti studiranje bez financijskih potpora.

Prema dostupnim podacima i istraživanjima, u Hrvatskoj su neki pojedinci od samog početka indirektno diskriminirani zbog svojih životnih prilika unatoč možda istim potencijalima kao i kod ostalih studenata koji su uspješno upisali visoko obrazovanje - za 18 posto kućanstava troškovi studiranja su previsoki u odnosu na njihov dohodak.  

Država subvencionira sve, umjesto siromašne

Istina je da država izdvaja puno sredstava za studentski standard, i to primarno za prehranu (subvencioniranje 80 posto troškova obroka u studentskim menzama) i prijevoz, te donekle i za stipendije i smještaj, no osnovni problem je da ovaj sustav nije uopće ciljan prema rješavanju nejednakosti, nego funkcionira na temelju općih prava (subvencije troškova svih, uključujući i najbogatije) i na temelju nagrađivanja izvrsnosti. Socijalna dimenzija financijske potpore gotovo i da ne postoji.

I stipendije studentima iz bogatijih obitelji, iako svi plaćamo porez

Nagrađivanje izvrsnosti je pohvalno samo po sebi. Na prvi pogled bi se moglo čak i činiti kao pravedan pristup za financijsku potporu. Ali problem je da nagrađivanje izvrsnosti podrazumijeva i 'kažnjavanje neizvrsnosti', što ima posebno loše implikacije ako konstatiramo da prema brojnim istraživanjima uspjeh u osnovnom i srednjem školstvu uvelike ovisi o socio-ekonomskom statusu pojedinca. S politikom stipendiranja koja se temelji isključivo na kriteriju izvrsnosti, stipendije će dobiti studenti višeg imovinskog stanja, iako svi građani doprinose putem poreza i izdvajaju za visoko obrazovanje.

Tu treba naglasiti da Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa nije jedino koje snosi odgovornost za takve politike, nego i sama sveučilišta. Linearni sustav školarina je, na primjer, također pokazao socijalnu neosjetljivost: što niže ocjene dobivate, više plaćate i to bez obzira na socio-ekonomski status ili druge kriterije. Također, činjenica je da je samo nekoliko fakulteta uvelo oslobađanje plaćanja školarina na temelju socijalnog statusa (i opet, često uz kriterije izvrsnosti).   

Zbog ovih razloga je važno ponovno razmotriti zahtjev za besplatnim visokim obrazovanjem i pitati se sljedeće: je li cilj pokretanja inicijative za besplatnim obrazovanjem olakšavanje tereta trenutnih studenata? Ili je cilj zaista otvaranje pristupa visokom obrazovanju tzv. 'podzastupljenim skupinama', na način da se uklone sve financijske prepreke za one osobe koje si inače ne mogu priuštiti trošak obrazovanja? Naravno, obje opcije su opravdane. Ali činjenica je da bez postojanja sustava financijske potpore koji se temelji na 'means tested' principima (dakle, koji uzima u obzir imovinski položaj studenata i njihovih obitelji), rezultat inicijative za besplatnim obrazovanjem će biti da već privilegirane skupine mogu i dalje uživati u privilegijama, i da ulaz u visoko obrazovanje ostaje i dalje zatvoren onima koji i dalje nisu u poziciji platiti sve troškove studiranja''.

Četiri modela školarina i studentskih potpora

Model 1: Zemlje bez školarina ili s nižim školarinama, a s visokom razinom studentske potpore (nordijske zemlje, Češka i Turska): U navedenim zemljama, 55 posto-100 posto studenata dobiva financijsku potporu u obliku stipendija i/ili kredita i postotak studenata u generaciji koji upišu visoko obrazovanje je 71 posto (OECD prosjek: 56 posto). 

Model 2: Zemlje s visokim školarinama, ali i s visokom razinom studentske potpore (Australija, Novi Zeland, SAD, Engleska, Nizozemska): U navedenim zemljama, gdje su prosječne školarine između $1500 i $5000, većina studenata dobiva financijsku potporu u obliku stipendija i/ili kredita, te je postotak studenata u generaciji koji upišu visoko obrazovanje 67 posto (OECD prosjek: 56 posto).
 
Model 3: Zemlje s visokim školarinama, ali s manje razvijenim sustavima studentske potpore (Japan, Koreja): U ove dvije zemlje je iznimno velik teret na studentima i njihovim obiteljima, što se odražava i na postotak studenata u generaciji koji upišu visoko obrazovanje (samo 41-51 posto - OECD prosjek: 56 posto). 

Model 4: Zemlje bez školarina/s nižim školarinama i manje razvijenim sustavima studentske potpore (Austrija, Belgija, Francuska, Italija, Irska, Poljska, Portugal, Španjolska): Naposljetku, u ovim zemljama (gdje školarine, ukoliko postoje, iznose od $250 pa sve do $1000), postotak studenata u generaciji koji upišu visoko obrazovanje je samo 48 posto (OECD prosjek: 56 posto).