I SDP će platiti cijenu za Varšavsku, a ne samo Bandić

Moguće je da poslije Varšavske više ništa neće biti isto. Moguće je da se virus Varšavske proširi po cijeloj zemlji, a sasvim je sigurno će se posljedice osjećati u Zagrebu. I to neovisno o tome hoće li Tomislav Horvatinčić na kraju uspjeti izgraditi baš sve što je naumio ili neće.

U poslovično šutljivoj i (s)trpljivoj Hrvatskoj buknuo je prvi ozbiljan i snažan javni građanski protest protiv politike koja pod krinkom javnog interesa zapravo (g)radi protiv njega. Sam centar glavnog grada vrije i trese se već danima jer nevladini aktivisti, kao neformalni glasnogovornici šutljive zagrebačke i hrvatske većine, zahtijevaju da se konačno prestane s praksom političkog i svakog drugog pogodovanja interesima kapitala nauštrb interesa zajednice.

Prosvjed u Varšavskoj nadišao je okvire jednog slučaja. Ne radi se tu više isključivo o zagrebačkoj priči u kojoj jedan poduzetnik uz snažnu logističku pomoć gradske uprave kopa u srcu grada kako bi u konačnici ostvario ekstra profit prodajom ekskluzivnih stanova i lokala s vlastitom podzemnom garažom. Prosvjednici u Varšavskoj uprli su prstom u praksu koja se poput epidemije odavno proširila po cijeloj Hrvatskoj, gdje
više ništa nije sveto i nedodirljivo. Ni more, ni kopno, ni oranice, ni šume, ni gradovi, ni sela... Zapravo sve je na prodaju. Nakon prašine i buke koju su podigli zagrebački prosvjednici, nakon glavobolja koje su izazvali gradonačelniku, gradskoj upravi i samome poduzetniku, teško da će se bilo tko igdje u Hrvatskoj uskoro usuditi tako ići na ruku bilo čijem pojedinačnom interesu, pa taman i da se milijarder i humanitarac Bill Gates odjednom poželi doseliti, naprimjer, u središte Šibenika.

Ćirilometodska ulica na Gornjem gradu bila je prepuna prosvjednika Photo Goran Šerbula

Nakon iskustva zagrebačke uprave s građanskim buntom tko bi pristao na mali hipotetski hir svjetskoga mecene (da ne bi bilo zabune, Bill Gates je samo ilustracija, a svaka sličnost sa stvarnošću je slučajna) koji kaže da će doći i unaprijediti Krešimirov grad ako dobije ulaz u podzemnu garažu pokraj Katedrale sv. Jakova. Zagrebački prosvjed civilnog društva, naime, poruka je svim građanima u Hrvatskoj da šutnja i pristajanje nemaju smisla. Pa, ako se ništa bitno i ne može promijeniti, može se barem dati do znanja političkoj eliti što se o nečemu ili nekomu misli.

Zoranu Milanoviću prosvjednici su u lice sasuli da je lažov, a njegovim vijećnicima, koji su se zajedno s prosvjednicima prostrli pred bagere kad su došli kopati ulaznu rampu u podzemnu garažu, da su licemjeri koji su sad došli prosvjedovati protiv projekta čiju su izgradnju omogućili svojim djelovanje u Gradskoj skupštini. Ništa nakon Varšavske neće biti isto ni za SDP, stranku koja je u Zagrebu kompromitirana toliko da je licemjerje najblaža riječ koja se može upotrijebiti za njihovo ulagivanje prosvjednicima. Bjesomučno udaranje, pak, po Milanu Bandiću kao najvećem krivcu za Varšavsku djeluje kao kad nemoćni, krezubi lav pokušava slinavim zubalom pregristi vrat antilopi koja se, unatoč ozbiljnim ranama, batrga i bori. Pritisnuti strašću ulice koja se okrenula protiv njih, SDP prijeti Bandiću referendumom na kojemu će tražiti njegovu smjenu. Spominju izvanredne izbore za novog gradonačelnika, računajući da bi ponovno bio izabran njihov čovjek jer ovo, kažu, više nije stari Bandićev nego novi Milanovićev SDP. Problem te logike je u maloj
činjenici da je u vrijeme kad se zakuhala Varšavska SDP bio njihovo zajedničko dobro. Milanović i Bandić bili su zajedno. Izašli su zajedno na izbore. Zajedno su osvojili vlast u Zagrebu. Unatoč zahtjevima koji su stizali na njegov stol da se obračuna s Bandićem jer njegova politika i stil kompromitiraju SDP u cijelosti, Milanović to nije učinio. Bojao se da bez Bandića SDP ne može osvojiti vlast u Zagrebu. Za sve što se danas događa u Varšavskoj Milanović je odgovoran jednako kao i Bandić. Ako ne i više, jer je znao o čemu se radi, znao je što treba učiniti, ali je zatvorio oči i pristao sudjelovati u tome. Možda bi sad sam sebe pljusnuo što nije bio hrabriji, pa raskrstio s Bandićem i po cijenu poraza u Zagrebu.

I prijetnje referendumom i izvanrednim izborima za gradonačelnika Zagreba koji bi uslijedili nakon toga, samo su dekor koji treba poslati poruku da je SDP na pravoj strani. Uz građane. Međutim, SDP je zadnji
kojemu bi izbori u ovom trenutku odgovarali. Barem dok se ne zaboravi drama u kojoj su sukrivci, u kojoj nemaju što reći onima koji im u lice viču da su lažovi i licemjeri jeri sami znaju da je to jednostavno tako. Kad bi Bandić sutra odstupio ili bio smijenjen, teško da bi za gradonačelnika bio izabran SDP-ov čovjek. Zato što nije djelovao kad je bilo vrijeme, SDP će morati platiti cijenu. Sad ili malo kasnije, sasvim je svejedno. Račun se piše u Varšavskoj, a bit će uručen kad se steknu preduvjeti.