mjesto za top banner
Autor: Sandra Pudja AUTOR Sandra Pudja
Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje

15. LIPNJA 2013. 15:41h

I u mojoj obitelji možda bude peder!

Foto

Hrvatska
2

Tekst

Lako je onima koji nisu homoseksualci biti vjernik. Ja sam vjernik i nisam homoseksualac, a nisam protiv „gayeva i gayica“, ne znam- jesam li zato loš vjernik? Kada sam to pitala prijatelja koji je, što bi se reklo, zakorijeli vjernik, i da li sam onda pred Bogom 'manje vrijedan vjernik' od njega, malo se zamislio i rekao – Ma... nisi.

To  što je netko gay ne može se  institucionalno istjerati iz njega, a crkva jest institucija. To je znanost, psihologija, usađeno u nama. Moj stari prijatelj je gay. Družimo se, uvijek je bio tu negdje u mojem životu, i mislim da smo oboje godinama osjećali to „nešto“. To se pederluk osjećao.  Samo to je procedura. Bilo gdje, a što je manje mjesto, veća je procedura.

Osjetiti, preispitivati se, biti siguran, priznati sebi, i onda drugima. Kao peder ili lezba se rodiš. Mislim, ne ono mladenačka kriza identiteta, pa netko nešto proba novo, nego ako si gay znaš to oduvijek, samo je pitanje vremena „izlaska iz ormara“. Pitajte jednog, neće vas zbariti! 

I nema druge, priznali mi to sebi ili ne. Ne postaneš to iz trenda, hira, malo bi se igrao, promiskuitetan si. Ako si promiskuitetan, bit ćeš to i hetero i gay, ali ne postaješ gay da bi proširio svoj promiskuitet. Podržavam građanske inicijative kao takve, premalo ih je (barem aktivnih) i svi trebaju osvijestiti koliko i kako se mogu baviti politikom i rješavati na demokratske načine društvena pitanja.

Ipak, sada već poznati naziv „U ime obitelji“, kao u ime svake, neopravdan je jer u ime moje buduće obitelji ne govori (moj sin možda bude peder, nikad ne znaš).

Podržavam gay brakove, jer smatram da smo si previše uzeli maha govoriti tko se smije službeno voljeti, a tko ne. Nikada nisam osjećala da moram nekoga mrziti zato što je „nešto“. To mi je nepojmljivo. Roditelji mi nikada nisu rekli da nekoga mrzim. Iako znam da su puno konzervativniji nego što bi priznali, mržnji me nisu učili, makar se i ne slagali oko cijeloga svijeta.

Vjerujem da puno proizlazi iz odgoja, i ne samo obitelji već i društva. Gdje smo se našli u jednom trenutku, s kim smo se družili i s čime smo se poistovjetili. Ali ja o pederima slušam od osnovne, i uvijek mi je bilo neprirodno kada kolega kaže „pederčina“ pogrdno. Nemam to u sebi, razdvojiti skupinu po nacionalnosti, vjeri, boji kože, bilo čemu.

Ali po mržnji, po tome ih dijelim. Tek sam kasnije shvatila da sam kroz osnovnu prošla s onima koji mi se sjete „majke bosanske“ i šalju me „odakle sam i došla“, a da nisam znala da im se upravo kod kuće usađuje mržnja koju će jednog dana ispucati kroz neki zakon ili tučnjavu. 


Mislim da se sve rasprave, i koje traju i kojih će biti, a ne daj Bože (pazi ironije, koga molim) da se referendumom izglasa da je brak zajednica između muškarca i žene, svode na podjelu ljudi koji žele mrziti  i koji ne žele. Skupljači potpisa za referendum, inicijatori ove buke, oni koji su potpisali, oni koji žele „ubit pedera“, ili koji jednostavno 'ne bi baš', svi ti nisu gay i zato ne znaju. 

Što ne možeš razumjeti, a i ne treba razumjeti, jer ne bi trebao biti problem, ne sudi i ne određuj. Barem ne u takvom ozakonjenom smislu. Pa ako ti se i gadi i nećeš ni poslušati, makni se. Neka imaju brak, neka se žene kao i svi ostali, posvajaju djecu, izravnaj više tu prokletu podjelu na seksualnu orijentaciju kao bitnu za politiku i dokumente. Trebalo bi ući u Ustav da Ustav ne dira u ljudsku intimu. Eh, ali kad bi to bilo lako, čime bi se ovih dana bavili i pametovali.

Roditelji koji nemaju djecu pedere i oni koji nisu pederi, lakše će proći kroz sve ovo, jer ignoriranje i mržnja je najlakša stvar na svijetu: „Neću i gotovo!“

Sjećam se kad sam za jednu anketu morala pitati ljude nedavno što misle o legaliziranju gay brakova u Francuskoj, i srela sam dva pedera. Rekli su mi da mi ne mogu reći jer ako se sazna imat će velike probleme na poslu. Jedna lezba mi je kasnije rekla „Neću pred kamerom, ali podržavam.“  

Mi za sto godina nećemo prestati postavljati takva pitanja i znati da ćemo rijetke odgovore dobiti, ako ih i bude, niti imati gay brak u Hrvatskoj, ali imat ćemo pedere i lezbe, i nadam se da će među njima biti djece i unuka potpisnika za referendum prošlih tjedana.

No, raspravljajmo. Rasprava je temelj demokracije, pa makar i o tome tko ima kakve seksualne i ljubavne odnose.