Ima diplomu, a preživljava tako što skuplja boce

Mladi profesor geografije poslao je oko 200 molbi za posao, radio je kao zaštitar, na štandu, ali posao u struci je, tvrdi, nemoguće dobiti.

Zdravko Pehar, profesor geografije danas preživljava tako što u kontejnerima diljem Zagreba traži plastične boce. Doista, nitko tko bi ugledao tog mladića ne bi ni pomislio kako je zapravo riječ o mladom profesoru, koji je akademsku titulu stekao na zagrebačkom Prirodoslovno-matematičkom fakulteta. Doktorsku je, kako je sam rekao Večernjem listu, stekao na ulici.

Ovaj diplomirani profesor povijesti i geografije kazao je kako je nekad živio pristojnim životom, te kako je bio normalan klinac koji je odrastao u Gajnicama u obitelji iz srednjeg sloja. Završio je MIOC, upisao Prirodoslovno-matematički fakultet i na koncu diplomirao.

Radio kao zaštitar, na štandu, u stolariji...

Na početku 2000. godine umrli su mu roditelji, majka od raka, otac od bolesti srca. Rekao je kako mu je bilo teško, te da je do diplome živio od dvije tisuće kuna roditeljske mirovine, a onda izgubio pravo na nju. Tvrdi kako je odlazio na burzu, da je poslao više od dvjesto molbi za posao u osnovne i srednje škole u Zagrebu, Brezovici, Donjoj Stubici, a na većinu natječaja nisu ga ni pozvali na razgovor.

Rekao je i kako je jedini natječaj na kojem sam prošao bio je 2004. godine za profesora odraslima koji nisu završili osnovnu školu. Kaže da je zbog toga bio presretan, da je putovao u Osijek, te da je s radošću podučavao dva mjeeca, ali je projekt na koncu ukinut zbog čega se opet našao bez posla. Radio je, kaže i na bbaušteli, izvan struke, kao zaštitar, na štandu, u stolariji, ali sve su to bili poslovi bez prijave i na kratko vrijeme.

Kazao je kako se u skupljanju boca našao sasvim slučajno, jer je imao nekoliko boca u stanu, nakon čega je iste nosio u trgovinu, a na putu je opazio još hneke u kontejneru, te je tek pošto ih je predao osjetio kako je doista riječ o novcu, poslu od kojeg može preživljavati.

Svađe zbog boca i prazna šahovska ploča

Kazao je kako je u samom početku bio posramljen zbog toga što radi, te da je kao kužan bježao od kvartovskih pogleda, pa je krenuo dalje od Gajnica, te dnevno boce skuplja osam sati. 

Nesuđeni profesor kazao je kako se oni koji skupljaju boce međusobno poznaju, ali i kako su si konkurencija, pa ga je jednom tako krupniji muškarac na Vlaškoj povukao i zaprijetio, kako više nikad ne bi dolazio u njegov kvart.

Dodaje i kako ga ne opterećuju pogledi stranaca, no i kako bi umro od srama da sretne znanca. tako je jednom prilikom, objašnjava, sreo kolegu s fakulteta u središtu grada, te je okrenuo lice kako ga ne bi opazio, dok su drugi to učinili vjerojatno kako ga ne bi morali pitati 'kako život'. Zbog skupljanja boca nema djevojku, prijatelja, ali dodaje kako ima šahovsku ploču, ne i partnera. Naime, kaže, kompjuter, hlače bez rupa,ali još uvijek ima san da se nađe s kredom u ruci u jednoj od učionica gdje će ispuniti svoj poziv.