Ispovjedi

Tijekom nedavnih, dugih putovanja Sjedinjenim Američkim Državama vlakom nazvanim „Graditelj carstva“, sjetila sam se činjenice da su još donedavno ljudi prelazili velike udaljenosti isključivo na konju, brodom ili čamcem. Nije bilo moguće ujutro napustiti jedan kontinent i te iste večeri stići na drugi, što je jedan od razloga iz kojega većina ljudi nikad nije putovala dalje od 50 milja od svog grada ili sela. A ako su putovali, to je obično bilo kako bi otišli, teška srca i slomljene duše, i više se nikad ne vratili u svoju domovinu. Bilo iz gospodarskih ili političkih razloga, ili kako bi sakrili pravi identitet, iznova se izmislili u nekoj tuđoj zemlji, to putovanje za njih nije bio ugodan izlet, već trajno izgnanstvo. Ovih su dana, međutim, kako sam saznala na svom dugom putovanju iz Floride do Oregona,ljudi i previše željni otkriti ne samo svoj identitet, nego svoju čitavu životnu povijest posvemašnjem neznancu u vlaku.

Je li to posljedica sindroma reality showa u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je svaki privatni čin bestidno izložen čitavom svijetu kako bi se steklo onih prolaznih pet minuta slave? Kako drugačije objasniti spremnost da sa neznancem podijeliš nešto što bi u normalnim okolnostima podijelio samo s najprisnijim prijateljima ili članovima obitelji?

Photo www.sveti-juraj.com

Paul je bio spreman. Ukrcao se u vlak u Orlandu, Florida. Promatrala sam ga dok je stajao u redu s prijateljem. Bio je nizak, preplanuo i predebeo. Njegov je prijatelj bio viši, preplanuo i u dobroj tjelesnoj kondiciji. Promatrala sam ih dok su razgovarali i smijali se zajedno, polako se približavajući vlaku. Koji će se od njih dvojice ukrcati?, pitala sam se, ili možda obojica? Gdje su bili i kamo idu? Promatrala sam i druge u redu. Većina žena bila je pretila, ne samo debeljuškasta ili predebela. Dok su hodale, njihove stražnjice izgledale su kao da im se skupina bijesnih hrčaka meškolji tik ispod kože. I prije nego što sam trepnula, Paul je već bio sjeo na prazno sjedalo pokraj mene. Rekao mi je i svoje prezime, koje je bilo rumunjsko i koje sam sad zaboravila. U prvih pola sata, saznala sam da se nikad nije odvajao od „prijatelja“ koji je čekao s njim u redu, više od 22 godine, da je HIV pozitivan jer se zarazio krvlju svog sad pokojnog, HIV pozitivnog brata, da je njegov otac bio u vojnoj obavještajnoj službi i da je Paul živio po cijelome svijetu – u Bonnu, Parizu, Istanbulu. Otac mu je jednom bio u dizalu koje je naglo propalo sedam katova do prizemlja i zadobio višestruke prijelome obje noge. Trebale su mu godine terapije da bi ponovno normalno hodao. Imao je sreće! Paul je u mlađim godinama radio za jednu tvrtku koja je proizvodila naprave za snimanje i drugu špijunsku opremu za CIA-u, a kojom su ubili mnoštvo nedužnih i ne baš nedužnih ljudi.

“Od nas se zahtijevalo da gledamo video snimke rezultata našega rada, da nam pokažu kako su učinkoviti naši proizvodi bili. U osnovi, to su bile snimke na kojima ljude dižu u zrak.”  To ga je prilično potreslo, priznao je, i odlazio je psihijatru zbog toga, i zbog mnogo drugih stvari, na primjer učestalih preljuba njegove bivše supruge. “Nakon razvoda, poslušao sam svoje prave porive”, priznao je.

Dok mi je on tako istresao svoju dušu, ja sam razmišljala što bi se dogodilo da sam prigovorila što pokraj mene sjedi HIV pozitivan putnik (iz zdravstvenih razloga), homoseksualac (iz moralnih ili vjerskih razloga), CIA-in suradnik (iz moralnih,političkih, etičkih ili filozofskih razloga), pretila osoba (iz estetskih ili prostornih razloga) ili čak Rumunj (iz političkih, etničkih, jezičnih ili povijesnih razloga)? Posljedice su mogle biti neugodne za nesretnog Paula, posebice u današnjoj američkoj političkoj klimi. Pa ipak se američko stanovništvo podijelilo po političkim linijama 50:50  i dijelovi Paulove povijesti ne bi se svidjeli ni okorjelim konzervativcima ni liberalima. Ali to je, pomislila sam, tipično američki. Ne bi bilo „pristojno“ prigovoriti ničemu od toga. Ne bi bilo „američki“ otvoreno osuditi ili okuditi ili učiniti da se itko osjeća nelagodno, barem u javnosti. Na kraju krajeva, samo se u Americi glupi
 opisuju kao „intelektualno ugroženi“, hendikepirani kao „drugačije sposobni“, beskućnici kao „stambeno fleksibilni“, pretili kao „gravitacijski izazvani.”

Dok se Paul najzad iskrcavao u Minnesoti, podijelio je sa  mnom divnu vijest da je njegov „partner“ odlučio doletjeti i pridružiti mu se. U tim zadnjim trenucima koje smo proveli zajedno, pomislila sam da podijelim s Paulom da sam bivša savezna zatvorenica, da sam sudjelovala u otmici zrakoplova, da sam kasnije radila kao savjetnica hrvatskog predsjednika,da vlakom putujem protiv svoje volje zbog svoje prošlosti i da njegovo ranije zanimanje – smišljanje naprava za dizanje ljudi u zrak – smatram uznemirujućim i strašnim, ali odoljela sam tom iskušenju. Kao što je mudri Seneka rekao, „ako želiš da drugi sačuva tvoju tajnu, najprije je zadrži za sebe.”  I tako sam ja, koliko je njemu poznato, obična tipična sveamerička žena koja je nekoliko sati sjedila pokraj njega u „Graditelju carstva“. Ako želiš da drugi sačuva tvoju tajnu, najprije je zadrži za sebe.