Ivo Sanader - zašto misli da je on jedini izbor?

Od načina kako je postao predsjednik HDZ-a do načina vladanja, Sanader pokazuje - Hrvatska, to sam ja. Ali, jednoumlje nije demokracija.

Demokracija, što je to? Pitanje je to koje bi si mogli postaviti svi u državi, a ponajprije premijer Ivo Sanader. Iako se u tu riječ i njezino značenje kune na svakom koraku, s rukom na srcu, Sanader

Glavaš na konferenciji za novinare baca u smeće HDZ-ove iskaznice Photo Pixsell

s demokracijom ima veze kao Željko Kerum s frizerom. Od dana kada je preuzeo Hrvatsku demokratsku zajednicu, pa do danas, aktualni je premijer jasno pokazao svima - Hrvatska, to sam ja.

... sve pretpostavke bile su da Ivić Pašalić pobijedi Ivu Sanadera. Što ga nije pobijedio, tu sam i ja dobrim dijelom odgovoran. Te stvari o kojima je govorio moj prijatelj Ivan Drmić događale su se i dogodile. Sve smo tada poduzeli da izborni rezultat bude takav. Istina je da je s oko 300 namještenih glasova Ivo Sanader pobijedio Ivića Pašalića, a razlika je bila stotinjak glasova. Ja sam se Pašaliću ispričao za to. Rekao sam da nije bilo zle namjere, već dapače, da me vodila upravo ta procjena kako treba spasiti HDZ, ali i da će se u sljedećim koracima, kad HDZ stane na svoje noge i preživi ta krizna vremena, te kockice poslagati i sve doći na svoje mjesto...

Tako je, tvrdi odbjegli Branimir Glavaš, Ivo Sanader postao predsjednik HDZ-a i nasljednik prvog predsjednika te stranke i neovisne Hrvatske, dr. Franje Tuđmana. Jednostavno rečeno, krađom glasova. Isti taj Sanader, danas, devet godina poslije, kune se u demokraciju. E, sad, kako netko tko se kune u demokraciju i propovijeda s Markova trga može krađom glasačkih listića postati predsjednikom najjače i najveće hrvatske stranke, a i dvaput uzastopce premijerom? A paralelno s time pričati o demokraciji i isti taj pojam prodavati Olliju Rehnu ili Vincentu Degertu. Ili svojim stranačkim istomišljenicima u Europskoj pučkoj stranci i Wilfriedu Martensu, predsjedniku te stranke čijim se članstvom Sanader hvali.

Problem možda i ne bi postojao da taj potez nema puno veće posljedice, odnosno da se obrazac famozne Sanaderove demokracije ne reflektira i na hrvatsko društvo. Ponekad se Sanader uspije kontrolirati pa ne izjavi nešto u nedemokratičnom tonu, međutim nerijetko mu se zna omaći prava narav i razmišljanje.

Posljednji primjer je izjava u povodu presude Branimiru Glavašu u kojoj je Sanader, kao premijer, a ne predsjednik jedne stranke, kazao:

- Nitko me ne može uvjeriti kako je presuda jednom političaru osam dana prije lokalnih izbora demokratski standard, toga nema nigdje u svijetu. 

Iako je ta izjava naišla na žestoke reakcije predsjednika Vrhovnog suda Branka Hrvatina i predsjednika Udruge sudaca Đure Sesse, koji su izjavljivali kako je to pritisak na sudstvo, Sanaderu to nije ništa značilo. Štoviše, i dalje je ponavljao kako stoji iza onoga što je rekao.

Krajem prošle godine, u prosincu, jake policijske snage privele su dubrovačkog predsjednika Foruma mladih SDP-a, a pod optužbom da se izrugivao Sanaderovu liku. Naime, Klečak je bio optužen da je na Facebooku objavio fotomontažu Sanadera u nacističkoj odori. Prvi put se to dogodilo u Hrvatskoj da je netko zbog fotomontaže priveden, stan pretresen, a kompjuter oduzet. I to zbog 'građanskog neposluha'.

Uime demokracije u Hrvatskoj smjenjivani su i urednici u medijima. Poput Miljenka Manjkasa u Večernjem listu, koji je smijenjen jer je htio objaviti intervju s Branimirom Glavašom, ili pak urednika TV priloga Večernjaka Arsena Oremovića, koji je aludirao da je premijer - homoseksualac.

Kad je pak riječ o stranačkoj stezi, Sanaderu tu nema premca. Nepobitno je jedini predsjednik stranke u Hrvatskoj u kojoj vlada jednoumlje. I dok se u SDP-u svako malo svađaju u medijima, odnosno postoje frakcije unutar stranke, u HDZ-u toga nema. Odnosno ima, ali ne smiju istupati u medijima.

Podsjetimo i na izborni Sabor HDZ-a 2004. godine u Rijeci kada je Ivo Sanader pobijedio s 99

Photo HDZ

posto glasova i time osvojio još jedan mandat predsjednika stranke. Oponenata, naravno, nije bilo, a tada deset članova Predsjedništva i 25 članova Središnjeg odbora također nisu imali protukandidate. Isto je bilo i četiri godine kasnije, u travnju 2008. u zagrebačkoj Ciboni, kada je Sanader četvrti put uzastopce postao predsjednikom stranke. Za njega su unutarstranački izbori puka formalnost, nešto što se odradi da se, eto, vidi kako je HDZ demokratska snaga.

No, pravi nedemokratičan potez povukao je Sanader kada Vlada, odnosno Sabor, nisu raspisali referendum za primanje u NATO, iako su sve ankete koje su rađene mjesecima pokazivale podršku građana manju od 50 posto. Dakle, narod nije bio ZA. Ali, to nije smetalo Sanaderu. Štoviše, kao pojašnjenje zašto građani nisu slavili primanje Hrvatske u NATO savez (osim premijera i predsjednika Mesića koji su se uslikavali s američkim predsjednikom Barackom Obamom), odgovorio je u intervjuu Večernjem listu:

- Nije bilo euforije ni nekog posebnog slavlja zbog ulaska u NATO zato što su se građani umorili, a sam je ulazak u NATO nešto što se podrazumijeva.

Podrazumijevaju se Sanaderu mnoge stvari koje - njemu odgovaraju. Medija se boji, pa ih većinu drži pod kontrolom. Naroda se boji, što je zastrašujuće jer se upravo na njega najviše poziva. Kao što ne postoji i demokracija na koju se poziva. Svojim ponašanjem pokazuje kako je demokracija zapravo on jer Sanader je - apsolutni vladar hrvatskih duša.