Izbori u lipnju, najkasnije u rujnu

Sasvim je izgledno da vlast idućih tjedana i mjeseci postane taocem vlastite tvrdoglavosti oko fiksiranja datuma idućih parlamentarnih izbora. Premijerka Jadranka Kosor, ponesena jastrebovskom atmosferom u stranci, i dalje odbija mogućnost da skupa sa šefovima svih parlamentarnih stranaka, racionalno apsolvira zahtjeve za prekidom neizvjesnosti oko idućih izbora.

No čini se da i HDZ raspolaže procjenama, prema kojima bi bilo koja konfliktna situacija mogla postati okidačem za dosad najmasovnije prosvjede građana. Moglo je to biti poskupljenje benzina i dizela, da država nije u rekordnom roku odustala od dosadašnje razine trošarina i time bar donekle amortizirala udar povišenih cijena. Još se nikad nije dogodilo da Ministarstvo financija u samo nekoliko sati pripremi tako krupnu odluku i da se sve formalnosti radi sprečavanja cjenovnog udara obave za dva-tri sata. Iako dosad nije pokazala da prosvjede shvaća ozbiljno, munjevita reakcija na cijenu benzina dokazuje da Vlada ipak nastoji odmjeriti gdje je granica rizika.

Idućih tjedana i mjeseci, biti će to hod po jajima, jer moguće je još puno 'tricky' situacija poput ove s poskupljenjem benzina. Vladi se ne da na izbore, ali će biti prisiljena na sve više ustupaka. Premijerka i šefica HDZ-a pogotovo, pa se u tom svjetlu već mogu gledati najave da će stranka 'žrtvovati Šeksa', kao i da će napokon upriličiti unutarstranačke izbore.

Sad je za sve to skupa malko prekasno. Građane nije briga za HDZ-ove unutarstranačke izbore. Njih se ne tiče tko kako stoji unutar te stranke, je li premijerka osigurala dovoljnu potporu za svoju politiku i ima li dosta pristalica u vlastitoj stranci. Izloženi posljedicama Vladine inertnosti i njenog predugog oklijevanja,  oni danas žele izbore za parlament i priliku za velike promjene u vlasti.

U HDZ-u se međutim za tu činjenicu i dalje ne želi znati. Stranka je u tom ignoriranju realnosti vrlo dosljedna. Vidjeli smo to i prošle godine, kad je olako dopustila da se razvije sukob s građanima oko izmjena Zakona o radu, kad je sve do posljednjeg momenta bila uvjerena da sindikati neće prikupiti dovoljno potpisa i kad je naposlijetku, zauzela stav da 700 tisuća potpisa građana ne znači ništa.

Ignoriranje sadašnjih prosvjeda  spada u istu vrstu političkog sljepila.  Iako je na ulicama Zagreba 'samo' nekoliko tisuća ljudi, ankete pokazuju da prosvjednici imaju masovnu podršku građana. Ti prosvjedi nisu poput onih koje organiziraju nezadovoljni učitelji ili nezadovoljni seljaci. S ovim se prosvjednicima ne može pregovarati o nekom njihovom pojedinačnom interesu. Oni su simbol općeg nezadovoljstva, potaknutog korupcijskim i političkim aferama, te stanjem u nacionalnoj ekonomiji. Ljudi žele promjene. Više nisu spremni pasivno čekati.

I oni vrlo odmjereni politički analitičari upozoravaju da bi odugovlačenje Vlade s objavom datuma idućih izbora moglo izazvati  potpunu paralizu sustava, možda i veće nasilje. Čini se da ni HSS-ovac Friščić više ne smatra da bi to odugovlačenje trebalo trajati duže nego do lipnja. Pupovac gura prema tome da parlamentarne stranke već sad sjednu za stol, a predsjednik države Josipović samo poručuje da izbore treba odijeliti od referenduma o ulasku Hrvatske u EU. Drugim riječima, prvo izbori, a referendum nek organizira nova Vlada... 

HDZ ostaje sve usamljeniji u stavu da se s izborima što više odugovlači. Stav europskih parlamentaraca, uz svo dužno poštovanje i zahvalnost za integracijsku potporu, nije ništa promijenio na stvari. Hannes Swoboda može reći svoje mišljenje, ali ovdje će biti kako se ovdje odluči, kaže Vesna Pusić.

Međunarodnu zajednicu uvijek više zanima politička stabilnost nego ekonomski prosperitet neke zemlje. Hrvatsku ne doživljavaju kao siromašnu zemlju ili zemlju s velikim ekonomskim problemima. To što nema posla, što se mora raditi bez plaće, i što to postaje masovna pojava, spada u detalje koje Europsku uniju ne zanimaju. Možda se nezadovoljne hrvatske građane u tom smislu percipira čak kao previše nestrpljive. Bruxelleska administracija međutim više nije jedini arbitar napretka u Hrvatskoj. Ili kako to u intervjuu Jutarnjem otvoreno konstatira profesor Ivan Rimac s Pravnog fakulteta u Zagrebu, poruke iz EU o tome da treba prvo završiti pregovore pa tek onda ići na izbore, odraz su 'potpune neinformiranosti o situaciji u Hrvatskoj'.

Tim više, što oni stranački artikulirani zahtjevi čak ne idu za tim da se na izbore ide iz ovih stopa, nego da se barem kaže kada će ti izbori biti. Opoziciju bi zadovoljio kraj lipnja, ili čak rujan. Stranke na vlasti međutim još ne misle da je voda došla do grla.