Autor: Tomislav Galović AUTOR Tomislav Galović
Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje

7. RUJNA 2011. 03:52h

Ja sam sudjelovao u ubojstvu Aleksandre Zec i zbog toga mi je žao!

Foto

Hrvatska
31

Tekst

Ne znam što sam radio te noći i točno tog trenutka kada je metak iz Hoeckler und Kocha pojurio da zaustavi život Aleksandre Zec, ali lako je moguće da sam pjevao ustaške pjesme ili huktao onaj zlosretni "Ubij, ubij Srbina".
Dakle, ne znam što sam točno radio tog sedmog prosinca 1991. godine dok je dvanaestogodišnja djevojčica ruku vezanih za leđa umirala, ali s popriličnom sigurnošću mogu pretpostaviti da sam se sljedećeg jutra probudio u svom krevetu u Slavonskom Brodu dok je ona tako zavezanih ruku beživotno ostala ležati na zaleđenom smetlištu Sljemena.
Tog jutra nisam znao da je ona i postojala niti da je umrla. Ona je imala dvanaest, a ja sam bio tri godine stariji. Njeno ime sam čuo malo poslije i nije ni tada odmah vrisnulo nego se sporo pojačavalo dok tek nekoliko godina kasnije nije postalo sasvim jasno i glasno.
Tek tada sam prestao pjevati i ustaške pjesme i sve bešćutne bećarce, ali za Aleksandru je bilo suviše kasno.  

Zašto ovo pričam? U emisiji Gledaj dalje Mladenke Šarić gostovao je sinoć potpredsjednik hrvatske Vlade Slobodan Uzelac. Ponosni Srbin i veliki Hrvat nam je pokazao kako to dvoje može biti jedno i zamolio nas da se svi skupa zapitamo možemo li istodobno istu stvar i slaviti i osuđivati. Odmah je Uzelac i odgovorio da on misli da možemo. Ali da bi to uspjeli, krivnju trebamo početi i priznavati, a ne samo tražiti. Teško je, ali ljudski s njime se složiti.

Mi možemo i trebamo slaviti Domovinski rat kao oslobodilački, ali istodobno možemo i moramo osuditi sve zločine koji su se u njemu dogodili. Mi možemo i trebamo plakati za onima koje su nam ubili, ali istodobno možemo i moramo priznati i okajati za sve one što smo mi ubili; mišlju, riječima, propustom ili djelom.

Nije pravedno pritom teret krivnje licemjerno prebacivati na naše ratnike kao što smo im svojedobno prebacili i svu žrtvu rata. Od heroja tražiti da budu i naši mučenici. Nije precizno ni da za sve krivimo političare koji ionako, kao i svi političari uvijek i svuda, uglavnom rade i govore samo ono što će im donijeti glasove. Glasove smo im mi donosili, a tada smo se glasali s više ili manje iznimaka, iz ovih ili onih razloga, krikovima mržnje i straha. Pomiješani, oni su najopasnija kombinacija. Nije, nasreću, bila onako strastvena i zastrašujuće efikasna kao sredinom prošlog stoljeća, ali nije bila ni tako benigna kako se mi danas volimo obmanjivati. Bio naš šovinizam akcija ili reakcija na tuđi šovinizam ili zločin i naš je šovinizam imao svoje nevine žrtve.

Mi smijemo i možemo za sebe tražiti olakotne okolnosti: bili smo napadnuti, u strahu i od straha jadni i izbezumljeni. Mi možemo reći da smo se tim pjesmama samo hrabrili, da je to bio običan panični folkor i obrambeni mehanizam.  Mi možemo reći i da ništa opjevano i izrečeno nismo mislili doslovno. Mi to sve možemo reći i svatko će nas razumjeti, ali ne možemo poreći da smo od nekih "naših" preozbiljno shvaćeni i da su naše riječi ili pjesme, ma u kojem god afektu izrečene, imale poticajnih učinaka i tragičnih posljedica. I nije ih bilo malo bez obzira što ih mi sve zovemo jednim, najbolnijim imenom: imenom Aleksandre Zec.  

Naravno da krivnju nose i drugi, ali ovaj tekst nije o tuđoj krivnji niti krivnje planira mjeriti ili izjednačavati. Mene tuđe krivnje ovoga puta ne zanimaju, zanima me sada samo vlastita i ona, ako ne kolektivna, a onda većine svog naroda. O tuđima sam već puno puta pisao, ali o svojoj i svojima sam kukavički šutio. Kažem svojima jer, ako me uši nisu varale, većina nas nije poput bivšeg živog Predsjednika "samo otvarala usta". Ne planiram niti želim ispovijedati tuđe grijehe. Njihove posljedice me bole, ali zbog njih se ne stidim. Svoje krivnje se stidim, a najviše me stid što sam čekao da prvi o svojoj krivnji ili stidnji progovori netko drugi. I znam da nema pomoći i da nema pravog opravdanja ali bih svejedno želio reći da mi je žao za smrt Aleksandre Zec. Ako ne tada, reći barem sada. Znam da ovim priznanjem ne mogu njoj više pomoći, ali možda mogu sebi i nama i ,što je najvažnije, svim našim budućim Aleksandrama.

Ne znam što sam radio kada je Aleksandra Zec ubijana, ali znam da sam sudjelovao u njenom ubojstvu riječju i propustom. I da je riječ dugo, propust duže, a sve skupa predugo trajalo. Nisam bog da si to oprostim, ali mislim da sam još ostao dovoljno čovjek da nešto naučim. I da je u ime te čovječnosti najmanje što sam dužan obećati: Bio ja lijevo ili desno, nikada više strah ili mržnja neće dobiti moj glas.      
      

Da to ne zaboravim podržavam inicijativu Zorana Ferića da se Aleksandri Zec dodijeli ulica ili podigne spomenik u njenom rodnom gradu. Ali, umjesto na Sljemenu, dao bih joj najljepši trg u Zagrebu. Ime jednog od naših lažnih heroja zamijenio bih imenom jedne naše prave žrtve. Umjesto divljenja kajanje.  I posvetu predlažem drukčiju.

Umjesto osude, koju Ferić predlaže, stavio bih priznanje. I to u prvom licu jednine da se potpiše tko god treba, mora ili hoće. Čini mi se točnije i prikladnije. Neka na najljepšem mjestu u Zagrebu napokon piše nešto iskreno:
Ja ne znam što sam radio dok je ubijana Aleksandra Zec, ali znam da sam u tome sudjelovao. Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh.