"Jazovka je plod ideje koja je izbacila Boga iz srca svojih sljedbenika"

Nakon uvodne molitve, svečanost odavanja pošte žrtvama koje su partizani pobili i bacili u jamu na Žumberačkoj gori  1945. počela je čitanjem ulomaka iz svetog pisma (Izaija 51) i pjevanjem 23. psalma, nakon čega je nadbiskup Bozanić podsjetio na Isusove riječi iz Evanđelja po Mateju (Blago progonjenima zbog pravednosti; njihovo je kraljevstvo nebesko)  i održao kraći govor u kojem je osudio duboke tragove zla i nasilja, izrazio duboki osjećaj kršćanske sućuti i apelirao na Boga da pobudi svijest svjedoka tih zločina da progovore, i tako spasu istinu od zablude.

Zapitavši se kolika je mržnja i okrutnost bila u srcima onih koji su zločine činili, a koje je nazvao "bezumnim slugama okrutnog režima", kardinal Bozanić istaknuo je da je tom mjestu "bila namijenjena šutnja i strah, o njemu se nije smjelo govoriti", i dodao da "ovdje danas progovaraju zemlja i kamen", ali da se i danas u hrvatskoj javnosti to mjesto prešućuje, kao da pripada nekoj drugoj povijesti, a i ta povijest je naša, i na nama je čuvati svaku žrtvu, nakon čega je izrazio nadu da će se znanstvenim putem rasvjetlilti istina i doći do pravorijeka o krivcima i žrtvama.

.Napomenuvši da je zločin nad Jazovkom bio "plod ideologije koja je izbacila Boga iz srdaca svojih sljedbenika", Bozanić se prisjetio što je o savjesti govorio papa Benedikt XVI prilikom posjeta Zagrebu, o savjesti kao mjestu odgovornosti pred Bogom i ljudima, te podsjetio da je "molitva pronašla ovo mjesto, i ono vapi za istinom". Nakon izmoljenog Očenaša, kardinal Bozanić obratio se izravno Kristu, podsjećajujući na njegove muke koje su bile kao i muke nevino ubijenih, te citirao riječi sv. Pavla o Božjoj utjehi.

Nakon Bozanićevog govora, svi prisutni su otpjevali "Rajska djevo, kraljice Hrvata" i razišli se nakon što su se još jednom pomolili nad jamom.