Je li stvarno dobar onaj tko je bolji od HDZ-a?

Može li činjenica da je HDZ loše vodio državu, da se nije znao nositi s gospodarskom krizom i da je inaugurirao korupciju i idolopoklonstvo kao model političkog djelovanja biti pokriće za pogrešne poteze vlasti predvođene Zoranom Milanovićem? Kad se pogleda situacija u kojoj se nalazi Hrvatska potpuno je jasno da nije teško biti bolji od HDZ-a. No, znači li to što je netko bolji od HDZ-a da je stvarno dobar?

Niz poteza koje je posljednih tjedana povukla nova hrvatska Vlada teško mogu proći ispite stručne uvjerljivosti, političke vjerodostojnosti, pa čak i uobičajene razine demokratičnosti. Nije li, naprimjer, najava da će zabrana javnog okupljanja na Markovu trgu biti ukinuta tako što će biti dopušteni skupovi do 250 prosvjednika zapravo cinično izigravanje povjerenja javnosti? Nije li to izrugivanje očekivanjima građana koji ne vide zašto ne bi smjeli slobodno doći pod prozore svojoj vlasti i slobodno joj na tom mitskom mjestu reći da nisu zadovoljni nekim učincima njihove politike?

Kukuriku koaliciju nitko nije tjerao da obećava ukidanje zabrane prosvjeda na Markovu trgu. Kad su ih za to pitali mogli su jednostavno reći da će razmotriti problem i nastojati ga optimalno riješiti. Međutim, ne. Oni su izrijekom rekli da će zabranu koju je ozakonila vlada Ive Sanadera - ukinuti. I onda su smislili kako je formalno ukinuti, ali da u stvarnosti ipak sve ostane kako je i bilo. Neka pred Banske dvore i Hrvatski sabor dođe 250 prosvjednika i neka prosvjeduju na udaljenosti ne manjoj od 20 metara od zgrada u kojima stoluju Vlada, sabor i Ustavni sud. Toliko mogu podnijeti. Sve više od toga bilo bi iritantno. Kako bi premijer i ministri s jedne, a kako saborski zastupnici s druge strane pitoresknog trga radili kad bi do njih dopirala galama izvana, kad bi se morali gurati kroz kordon bijesnih prosvjednika koji su došli tražiti neku davno izgubljenu pravdu? Možda bi bilo najbolje da tu šačicu kojoj će biti dopušteno da se približi „svetinjama“ uvedu u crkvu sv. Marka, čvrsto zaključaju vrata i puste ih kad padne mrkla noć, a umorni se političari povuku na zasluženi počinak.

Nadalje, nije li ograničavanje učinaka kolektivnih ugovora zaobilaznim putem i bez konzultacija sa sindikatima najobičnija prijevara radnika koji su u SDP-u i Zoranu Milanoviću vidjeli svoje zaštitnike? Ne bi li socijaldemokrati trebali voditi otvoren i pošten razgovor s radništvom, pa i kad je riječ o smanjivanju postojećih razina pravne zaštite, a ne mu iza leđa raditi o glavi? Prije izbora Zoran Milanović je pozvao radnike, kao i pripadnike svih ostalih društvenih struktura, da potpišu sindikalnu peticiju kojoj je bio cilj spriječiti Jadranku Kosor da izmijeni Zakon o radu kako bi se riješila situacija u kojoj su kolektivni ugovori i nakon isteka nastavili trajati vječno. No, Zoki je tada rekao da su radnička prava ionako previše ugrožena i da se to ne smije dopustiti. Danas se, međutim, dovija kako provesti Kosoričinu ideju bez suvišnih zavrzlama, pa će umjesto izmjena Zakona o radu donijeti potpuno novi propis, lijepo nazvan Zakon o reprezentativnosti poslodavaca i sindikalnih predstavnika kojim će riješiti to neugodno pitanje vječnih kolektivnih ugovora. Donošenjem novog propisa nikome neće morati objašnjavati zašto je govorio što je govorio kad je 2010. potpisao znamenitu peticiju protiv zadiranja u Zakon o radu i je li pravi Zoki ovaj danas ili je to bio onaj prije dvije godine. 

Nadalje, nije li imenovanje Zvonimira Mršića, SDP-ova zastupnika i koprivničkog gradonačelnika na čelo Uprave Podravke izigravanje vlastite priče o tome da u Hrvatskoj stručnost i sposobnost konačno moraju nadvladati stranačku podobnost koju je uveo HDZ? Po čemu je to profesionalni političar Mršić kvalificiran za upravljanje gigantom kao što je Podravka? Očito je da kvalifikacije nisu bile presudnije od stranačkog dresa. Podravka je nekad bila HSS-ova, sad je vrijeme da bude SDP-ova! Kad će, zaboga, biti jednostavno hrvatska? Valjda nikad.

Nije li, nadalje, imenovanje HNS-ova saborskog zastupnika Zlatka Koračevića na čelo Uprave HEP-a, unatoč tome što nema nikakvo iskustvo u energetici i što se za njim vuče afera vezana uz propadanje tvrtke koju je (ot)kupio njezinim novcem, još jedan dokaz da se  politička opcija koja je izabrana da bi bila bolja od prošle vlasti zapravo ne razlikuje previše od HDZ-a i njegovih partnera? Kao što je HDZ namještao svoje, tako sad SDP i HNS namještaju svoje. Je li to što SDP i HNS uvjeravaju da će biti poštena i sposobna vlast, za razliku od HDZ-a koji je, kako kažu, krao i uništavao, dovoljno da se zatvore oči pred negativnim stvarima? 

I gdje je zapravo svemu tome kraj? Zašto se izborna pobjeda u Hrvatskoj definira u prvom redu kao prilika za podjelu plijena? Ne bi li državne tvrtke, naprimjer, trebale biti korištene za javno dobro, dakle ne bi li trebale biti vođene tako da budu generatori razvoja, umjesto da su stalno zone za kadrovske eksperimente pobjedničkih stranaka? Jučer HDZ, danas SDP i HNS, sutra opet HDZ, pa prekosutra SDP... I tako ukrug. Uvijek isti obrazac ponašanja. Uvijek ista objašnjenja kako je baš to što nam izborni pobjednici trenutačno rade najbolje i, naravno, za naše dobro. Ali, nije. I to što netko misli da je bolji od HDZ-a ne znači da je automatski i dovoljno dobar. Vrijeme će razotkriti sve, i dobre i loše strane, i zablude i manipulacije... Hrvatska je i dalje na čekanju.