Još uvijek bez programa educiranja o HIV-u

Problemu udomljavanja djece s HIV-om nije pomogao novi Zakon o udomiteljstvu ograničavajući broj djece na troje, ali ni manjak edukacije.

Najpoznatije djevojčice u Hrvatskoj, Ela i Nina danas sa Spomenkom i Brankom Oblak žive sretan život okružene ljubavlju. Prije pet godina bile su odvojene u školi, ljudi su bježali od njih, roditelji su prosvjedovali i ispisivali svoju djecu iz škola. Problem udomljavanja djece s HIV-om, ali i općenito udomljavanja, nije riješen novim Zakonom o udomiteljstvu koji dopušta udomljavanje najviše troje djece. Niti danas ne postoji program educiranja o HIV pozitivnim osobama.

Doktorica Marija Starčević, specijalist epidemiolog, govorila je u emisiji ''Latinica'' o svome iskustvu educiranja roditelja. Naime, ona je 2003. osmislila program kojime bi educirala roditelje i dobila njihov pristanak kako bi djevojčice zaražene HIV-om mogle pristupiti izviđačima.

Roditeljima se tajilo

Photo Siniša Bužan

U tom razdoblju, kaže, su roditelji bili revoltirani jer im se tajilo da će HIV pozitivne djevojčice ići s njihovom djecom u školu, te su odbijali edukaciju. Ona sama imala je negativnu sliku o obitelji Oblak jer ih se prikazivalo kao ljude koji iskorištavaju tu djecu.

Nakon što se upoznala s obitelji Oblak i kad je vidjela koliko topline pružaju djevojčicama, krenula je u formiranje razreda kako mlađa djevojčica ne bi doživjela što i starija. Međutim, u početnoj fazi i sama je bila revoltirana.

- Saznali smo iz medija da ćemo odgovarati na pitanja roditelja - kaže doktorica Starčević, te dodaje kako je smatrala da je nanesena velika nepravda roditeljima, djeci i posebno obitelji Oblak, te da nije mogla vjerovati da se treći put s istom djecom ponovila katastrofalna greška.

Tihomir Lipohar, direktor Adre, mnogo je pomogao i nastavlja pomagati obitelji Oblak prikupljanjem donacija. Kao otac triju kćeri osjećao je što prolaze i želio pomoći. S obitelji se počeo družiti, te s njemačkom vladom, kao jednim od najvećih donatora, krenuo u stvaranje doma za ovu obitelj.

- Bilo me stid gledati što se događa i ne poduzeti ništa. Pitao sam se kako se može dogoditi da se za dvoje djece ne može naći dom. Mislim da smo se svi ogriješili o to dvoje djece. Zamislite da ste dijete - kazao je Tihomir Lipohar.

Naknade za udomitelje

Kad je riječ o naknadama za udomitelje znaju se čuti sumnje kako je udomljavanje djece samo njima i potaknuto. Tanja Radočaj, predstojnica Ureda UNICEF-a u Hrvatskoj, kaže kako je takav stav licemjeran.

- To se ne cijeni dovoljno. Ako udomitelji primaju naknadu to ne isključuje ljubav - kaže Tanja Radočaj, dodavši kako je važno da se udomitelje bira i da imaju stručnu podršku.

Doktorica Borka Teodorović, predstojnica Udruge za promicanje inkluzije, slaže se kako profesionalizacija udomiteljstva nije ništa loše.

- Njihovo je pravo da budu plaćeni za svoj rad i uvredljivo je da se podmeće da rade za novac - rekla je doktorica Teodorović.

Photo javno100

Ona smatra da se društvo teško otvara, a naš sustav socijalne skrbi je deklarativan, te se u njemu događa segregacija. U Udruzi su polagali velike nade kad je donesen novi Zakon o udomiteljstvu nadajući se da će pružiti bolju kvaliteta te usluge, međutim, Zakon nije učinio nikakav ozbiljniji pomak osim što je smanjio mogući broj djece na troje. Sve je ostalo strogo centralizirano i usmjereno na Ministarstvo i centre za socijalnu skrb. Podrška ne milosrđe je ono što je potrebno obiteljima koje udomljavaju djecu, a država ne pomaže obiteljima koje se bore kako bi djeci pružile dom, nego troši milijune na institucije.

- Živimo kulturu življenja koja olakšava život, ali sve smo više zatvoreni u sebe i vlada nebriga za drugi život - smatra don Ivan Grubišić, svećenik i znanstvenik koji smatra kako, iako se u Hrvatskoj rješavaju socijalni slučajevi, država nije socijalno senzibilizirana.

Jedan od mnogih primjera

Jedan primjer udomiteljske obitelji je gospođa Gordana Šimunčić, majka dvoje djece, koja je udomila dvoje djece s poteškoćama. Ivan u trenutku kad je bio posvojen nije znao niti oprati zube.

- Udruga nas je upozorila da će biti teško. Bilo je teško, strašno, dijete gledaš od trinaest godina, a nosi pelenu. U roku od mjesec i pol dana naučio je prati zube, prestao nositi pelenu - kaže gospođa Gordana.

Ivan je sada samostalan, postao je krasan mladić, a osnovnu školu završio je s odličnim uspjehom. Ono što je ona dobila tim udomiteljstvom je ljubav i osjećaj poletnosti, zadovoljstvo da vidi sreću na licima te djece, ali i ponos kad je išla na roditeljske sastanke.