Josipović u konglomeratu loših politika

Bude li se dosljedno držao stava hrvatskog predsjednika, Boris Tadić se nikome ne treba ispričavati zbog velikosrpske agresije.

I tako su se pomirili Ivo Josipović i Jadranka Kosor. Ona nije preko svoje stranke inicirala raspravu o njegovu opozivu, a on nije tražio njezinu ostavku. Ratne sjekire su zakopane. Dobro, vjerojatno nisu postali baš najbolji prijatelji, ali, da parafraziramo pojmovnik Pokreta nesvrstanih, miroljubiva i aktivna koegzistencija između dva zagrebačka brda ponovno je uspostavljena. 'Ne moramo imati ista stajališta, ali moramo surađivati. Nemamo pravo ne komunicirati', kazala je prva dama izvršne vlasti, dok je sjedokosi šef države, smješkajući se blago, klimao glavom. Čista idila. Smješkaju se njihovi suradnici, smješkaju se i tjelohranitelji, osmjehuju se slučajni prolaznici... Topla proljetna srijeda nakon velike je pomirbe dodatno zatoplila. Da, bila bi to zgodna pitoreksna sličica, ali život je nešto drugo.

Jadranka Kosor i Ivo Josipović dobro znaju da je to privid. Igrokaz za mase. Među njima nema povjerenja i neće ga biti. Pitanje je samo kad će uslijediti novi sukob. I zbog čega. Izbor tema je veliki, od gospodarstva, preko vanjske politike do razilaženja u pogledima na nedavnu ratnu povijest. Nakon sarajevske epizode čekaju se nove predsjedničke izjave. Iako je Josipović doživljen kao političar budućnosti, njegov prvi veliki istup ticao se prošlosti. Revolt koji je eksplodirao u HDZ-u nakon njegove isprike zbog „loše hrvatske politike iz 90-tih koja je sudjelovala u podjeli BiH“ ocijenjen je kao bijeg te stranke od vlastite odgovornosti. Jadranka Kosor u tome je loše prošla. Doživljena je kao političarka koja zatvara oči, skriva i opravdava zločinačku politiku, a Ivo Josipović kao heroj koji sve razotkriva.

Nakon protokolarno uljuđenih susreta s europskim dužnosnicima u Bruxellesu, s kojima je počeo mandat, Ivi Josipoviću trebao je neki jak potez, nešto što će odjeknuti, što će ga izbaciti u orbitu, što će ga izdvojiti iz mase domaćih političara koji kod prosječnog čovjeka izazivaju mučninu u želucu, što će pokazati da nije bezlična lignja...

Photo Tea Šupe

U svemu je uspio, pa i u onome što možda nije planirao. Podijelio je Hrvatsku na one koji slave njegovu hrabrost i one koji smatraju da je prikazao vlastitu zemlju kao agresora.

Dok ga jedni veličaju, drugi se nadaju da tijekom službenog posjeta Beogradu, koji će se u jednom trenutku zasigurno zbiti, neće biti inspiriran za novu veliku gestu pa se ispričati jer je Hrvatska zločinačkom operacijom 'Oluja' protjerala 300.000 Srba. I da neće, potom, u opuštenom razgovoru bez kravata čestitati srbijanskom kolegi Borisu Tadiću što je principijelno godinama govorio da je 'Oluja' bila zločin i što je Srbija s njime na čelu imala hrabrosti biti prva koja će se ispričati za gnjusne zločine počinjene u jugoslavenskim građanskim ratovima, kako je sam Tadić 'povjesničarski provjereno' konstatirao u članku za američke novine. I da neće na kraju službene večere, uz čašu konjaka, prihvatiti Tadićevu inicijativu da bi Srbija i Hrvatska jednom mogle imati zajednički udžbenik povijesti. 

Dok su se čitavog proteklog tjedna prve dvije sijede glave Lijepe naše domovine javno svađale, treća sijeda glava iz 'regiona' stajala je sa strane i vjerojatno uživala. Kako li je uhu Borisa Tadića moralo biti ugodno slušati kako u stanci njihova susreta u Pečuhu hrvatski predsjednik Josipović hrvatskoj premijerki Kosor šalje poruku u kojoj je s visoka poučava da nije samo hrvatska politika prema BiH bila loša već je ta politika bila dio konglomerata loših politika koje su zavele narode i odvele ih u krvavi rat. Tezom o konglomeratu loših politika Josipović, možda i ne htijući, ide na ruku Tadiću koji se, bez obzira što on tvrdio i kako interpretirao svoje dvosmislene izjave, nije ispričao ni u BiH, ni u Hrvatskoj, ni u Sloveniji za velikosrpsku agresiju kojoj ih je izložio Slobodan Milošević.

Bude li se dosljedno držao stava hrvatskog predsjednika, postavlja se pitanje zašto bi se Tadić uopće bilo kome i ispričavao. U konglomeratu loših politika, naime, nitko nije posebno odgovoran jer su svi odgovorni. U konglomeratu loših politika Srbija nije odgovorna za stradanja Vukovara, Dubrovnika, Karlovca, Zadra... jer postoji kolektivna odgovornost.

Photo javno165

U konglomeratu loših politika Srbiju ne treba isticati ni kao glavnog negativca ni kao inicijatora agresivnog rata jer svi su na neki način tome pridonijeli... U konglomeratu loših politika Srbija nije odgovorna za genocid, etničko čišćenje, protjerivanja stotina tisuća ljudi, mučenja i ubijanja jer svi su čistili, mučili i ubijali, svi su imali logore, svi su bili umočeni u krv...

U konglomeratu loših politika nema agresije, posebno ne velikosrpske, jer su to bili, kako piše Tadić u Wall Streeet Journalu, jugoslavenski građanski ratovi. Uz etički i moralno potpuno neupitno iskazivanje pijeteta žrtvama, žaljenja zbog stradanja ljudi i poruke da se tako nešto ne smije ponoviti, teško je ne vidjeti da je politički aspekt predsjednikova prvog velikog nastupa na regionalnoj sceni pun površnosti i jednostranosti.

Procese približavanja zemalja u regiji treba otvarati i njegovati, ali njegovi istupi ni u Sarajevu ni u Pečuhu nisu bili na tragu pune i cjelovite povijesne istine.  Ako predsjednik Josipović misli drugačije, neka ode na Ovčaru, pokloni se vukovarskim kostima i kaže da nisu izgubili živote zbog velikosrpske agresije već su bili žrtve konglomerata loših politika.