Jugoslavenska diktatura u Hrvatima je uništila smisao za avanturu

Kad dugo vremena živiš u stranoj zemlji, i nakon razdoblja od nekoliko godina posjetiš vlastitu, uvijek je zanimljivo iznova otkrivati ono što si zaboravio i otkriti ono što nisi znao, i protjerati iz svoga uma sve ono na što se radije ne bi ni podsjećao. Za to je vlak najbolje mjesto, kad putuješ vlakom možeš sve to u miru učiniti; prvo, ne možeš ni pomisliti na bijeg ili uzmak, nego si prisiljen promatrati, slušati i pamtiti dojmove o svemu što se događa oko tebe, za svih onih sati ili čak i dana, dok ne stigneš do odredišta; i drugo, budući su tvoji kolege putnici oslobođeni svakoga straha da ćete se ponovno jednom susresti, postaju okrepljujuće iskreni dok govore o svojim nadama, strahovima, mišljenjima, o životu općenito. I kako sam obećala nekima koji su sa mnom putovali prošloga tjedna (iz Floride u Oregon, s „Empire Builderom“), da ću napisati nešto o mom putovanju, evo prvoga nastavka o temi za koju očekujem da će biti još opširnija.

Nedostatak američkog smisla za avanturu jedna je od stvari za kojom imam nostalgiju u Hrvatskoj. To je ona poznata američka spremnost da se iskuša i upozna nešto novo, da se živi u novim gradovima, čak i u drugim zemljama, odvažnost da se bude drukčiji. Otkako je bivša jugoslavenska diktatura poticala ljude na „grupno mišljenje“ umjesto na individualnost, dosjetljivost i posebnost, uvijek je bilo posebno iskustvo iznova se izložiti osvježavajućem utjecaju ove tipične američke osobine. Kuća koja je promakla na našem putu vlakom, primjerice, imala je krov pokriven sa starim gumama, sa savršenom preciznošću postavljenima na cijeloj površini. Dekoracija, utilitarizam, tko zna?

To nije bilo pitanje prostora ili štednje, jer smo se nalazili u Montani, gdje možda, jedna manja kuća dođe na sredinu svakog jutra zemlje. Ali koga briga što te gume znače i zašto su baš tu, mi smo ih prepoznali kao dobrodošlu dosjetku ili nečiji, individualni hir. Samo minutu kasnije, prošli smo pored druge kuće koja je na svom krovu imala kip konja u prirodnoj veličini, kestenjaste boje, s bijelom trakom preko svoje njuške, koji je svečano buljio u naš prozor, kao što smo mi, zabavljajući se, buljili u njega, ali nimalo iznenađeni, jer mi smo Amerikanci, prije svega, i sve prolazi, kako me podsjetio jedan od parova koje sam susrela. Zašto se ne bi otkačili i krenuli s jednog kraja Amerike na drugi, u tandemu, svatko na svom motociklu, u dobi od 71 i 67 godina, kao što su oni nedavno i učinili? Ili ići na dubinsko, morsko ronjenje, ili uzeti biciklističku turu? Ili početi učiti njemački i španjolski, nakon što si upravo naučio francuski? Zašto ne bi pisao drugi dio svoje autobiografije i naslovio je „Idućih šezdeset godina“, kao što je i učinio taj muškarac, motociklist? Ili na kraju krajeva, barem je započeti i doći do 39. stranice, kao što je njegova žena nedavno učinila. „To je zato što si izbacila sve škakljive dijelove!“, zadirkivali smo je. „Sjećaš li se što je „Mame“ rekla u tom dramskom komadu?“, pita je njezin suprug. „Život je banket, a većina ljudi gladuje!“ Nije li to istina?

Photo Wikipedia

Žustra 75-godišnjakinja, suputnica u našem odjeljku, slaže se. Ona putuje sama jer je njezin suprug od onih koji uvijek „ostaju doma“, ili kako bi ovdje rekli, „papučar“. Frizura joj je elegantna, s ravno odrezanim šiškama, i nosi nekoliko velikih, sjajnih prstenova na svojim rukama. Sviđa mi se njezin stil koji uključuje i privatnu peterokrevetnu sobu jer „to je sve što je na raspolaganju.“ „Svi ćemo kasnije doći i prirediti party u vašem apartmanu!“, rekli smo joj. „Što se mene tiče, to je u redu“, odgovorila je kroz smijeh. „Izlazim na slijedećoj postaji, prema tomu, potrudite se!“ Potom nas je podsjetila kako je bilo u Americi kad je bila mlada. Radila je u banci na šalteru, i kad joj je šef rekao da treba biti posebno fina prema velikim, bogatim rančerima, i da ne gubi vrijeme na beznačajne, ona mu je odgovorila: „Pa, moj otac je jedan od tih malih i beznačajnih, zato ne držim baš do vaše politike, gospodine!“ Jednom je na kraju njezine smjene nedostajao jedan penny, pa iako je ponudila da manjak pokrije iz svoga džepa, šef je to odbio. Natjerao ju je da ostane u banci i nije smjela otići kući sve dok nije pronašla taj jedan jedini penny, a bio se otkotrljao ispod ormarića! A danas, razmišljala sam dok je govorila, jedan pohlepni špekulant poput Bernija Madoffa može pronevjeriti bilijune a da ne vrati nijedan penny! Ili može uništavati valute i čitave financijske sustave a da ne provede ni dan u zatvoru poput Georga Sorosa. Ah, dobra stara vremena kad se čak i jedan penny morao nadoknaditi!

Gledala sam je kroz prozor nakon što je izišla iz vlaka. Suprug je čekao u prostranom, svjetloljubičastom Cadillacu s velikim perajama. Imao je bijelu, unatrag počešljanu kosu, potpuno nove bijele tenisice, i primio je za ruku dok je silazila s vlaka i nije je ispuštao sve do automobila. Možda je bio onaj „koji je uvijek doma“ ili papučar, ali dobar je osjećaj vratiti se u Ameriku gdje se „stari ljudi“ još uvijek na ulici drže za ruke, jašu motocikle diljem zemlje u dobi od 70 godina, ili drže stare gume i statue konja u prirodnoj veličini na svojim krovovima. Ja sam uvijek voljela konje.