Kad političari prikrivaju istinu, ceh plaćaju građani

Ono što nije pošlo za rukom Zoranu Milanoviću u godinu dana uspjelo je sindikalcima u dva tjedna. Prikupljanjem potpisa za raspisivanje referenduma protiv izmjena Zakona o radu više su prodrmali vlast Jadranke Kosor nego sve Milanovićeve aktivnosti u proteklih 12 mjeseci. Nakon niza godina u kojima su uspjeli oslabiti sindikalni pokret i izgubiti vjerodostojnost, sindikati su konačno dobili ozbiljan društveni legitimitet.  

Jadranka Kosor bi, s druge strane, vjerojatno znatno lagodnije promatrala sindikalnu akciju da ima čvrst legitimitet dobiven na izborima na temelju programa strukturnih reformi. Ona je, međutim, prije godinu dana stjecajem okolnosti postala premijerka u državi dovedenoj u najgore moguće stanje za vrijeme mandata vlade u kojoj je upravo ona bila prva do premijera. Legitimitet u klasičnom smislu nije imala. Na izborima 2007. birači koji su glasovali za HDZ znali su da za šefa Vlade biraju Ivu Sanadera. Na izvanrednom stranačkom saboru u srpnju 2009., pak, kad je Sanader i službeno sišao sa scene, Jadranka Kosor postala je šefica HDZ-a nakon što ju je Sanader predložio, a 10.000 izaslanika skandiranjem potvrdilo. Nije bila izabrana, već je pljeskom potvrđena još jedna zamisao velikog vođe. Naravno, HDZ tada i nije imao puno izbora. Zbog situacije koja je zahtijevala hitnost gurnuli su u stranu demokratsku proceduru.

Photo Siniša Bužan

Kako bilo, stvari danas stoje tako kako stoje. Otkako je postalo jasno da će sindikati uspjeti prikupiti dovoljno potpisa za raspisivanje referenduma postavlja se pitanje što će to značiti za budućnost vlade Jadranke Kosor i reforme koje su započete ili najavljene. Sindikati sad mogu inzistirati na referendumu i riskirati da ih se zbog toga optuži da su protureformistička brana. Mogu i zaprijetiti generalnim štrajkom, a u ovom trenutku nabrijanih strasti uopće nije isključeno da bi i uspjeli izvesti ljude na ulicu. Vlast može odustati od izmjena ZOR-a i izložiti se prijetnjama i ucjenama svih drugih nezadovoljnika u čije interese takne ili ih može provesti unatoč pokretu otpora. U ovoj utakmici svatko ima svoju ulogu i vrlo mali prostor za časnu odstupnicu.

Photo Goran Šerbula

„Referendum je referendum, a reforme su reforme. Reforme moraju ići dalje“, izjavio je premijerkin savjetnik Borislav Škegro. Tko može reći da nije u pravu? Ni novoosvojeni društveni legitimitet u slučaju sindikata ni deficit političkog legitimiteta u slučaju premijerke neće promijeniti dijagnozu današnje Hrvatske. Problem je samo što na razini političke poruke nitko ne preuzima odgovornost za stanje u kojemu se Hrvatska danas. Iza nas je niz izbornih ciklusa u kojima se biračima bacala prašina u oči, jer su se stranke bojale da ne bi prihvatili istinu i podržali program političara koji bi im govorio o stezanju remena i rezanju socijalnih davanja, o davanju otkaza u državnom i javnom sektoru, o smanjivanju radnih prava radi oporavka gospodarstva... Zato su svake četiri godine obećavali brda i doline, najavljivali što će sve onima koji nemaju dati, a što će bogatima uzeti. Vezivali su za proračun široke slojeve društva misleći kako će im to omogućiti da se dokopaju vlasti. HDZ je u tome prednjačio, ali u toj taktici nije bio usamljen. I sadašnja je premijerka u svojoj zoni djelovanja tome dala doprinos. Sad je vrijeme svođenja računa. Vlast poručuje da novca nema i da će bez reformi vrlo skoro doći dan kad u proračunu neće biti novca za isplatu plaća i mirovina. Svakodnevno stižu poruke da su nužni bolni rezovi i teške odluke. Sad se pokazuje sva ispraznost priča o boljoj budućnosti koje su prštale svim izbornim kampanjama.

Premijerka Jadranka Kosor Photo Saša Jokić

Za ilustraciju koliko su pouzdane riječi izgovorene u politici može poslužiti i sličica od prije nekoliko dana. Hrvatska premijerka razgovara s ruskim premijerom Vladimirom Putinom o realizaciji projekta DružbAdria. Riječ je, dakle, o istom onom naftovodu koji je kao kandidatkinja za predsjednicu države prije pet godina oštro napadala. Ako je projekt koji je prije pet godina gurao njezin protukandidat Stipe Mesić bio ekološki loš za Hrvatsku, postavlja se pitanje kako to da je sad dobar. Ili, ako je projekt i tada bio dobar, postavlja se pitanje zašto je izgubljeno pet godina i zašto je sadašnja premijerka kao odgovorna političarka zbog jednih unaprijed izgubljenih izbora sudjelovala u njegovu osporavanju.

Nažalost, kad političari lažu ili prikrivaju istinu kako bi osvojili ili zadržali vlast, ceh na kraju plaćaju građani. Ili egzistencijom ili nepovratno izgubljenim vremenom.