Kako je general Zagorec postao multimilijunaš

Vladimir Zagorec je počeo skromno i 1993. godine bio je pomoćni geodet, pa vozač pomoćniku ministra. A onda mu je krenulo...

Preko trnja do zvijezda, ali i nazad. Tako bi se mogao opisati put umirovljenog generala Vladimira Zagorca sada kada će biti izručen Hrvatskoj na suđenje. Njegov će život biti vrijedan ekranizacije u nekom od budućih hrvatskih filmova o ratnom profiterstvu i poratnim godinama, a završetak poglavlja njegove karijere tek će biti napisan nakon što mu u Hrvatskoj završi suđenje.

Svoj uspon u poslu Zagorec je počeo skromno. Početkom 1993. godine bio je pomoćni geodet, a u biznis je krenuo postavši suvlasnikom lanca trgovina lovačkim oružjem. No maloprodaja ga nije zadovoljavala i tražio je način kako se ubaciti u veleprodaju, a Domovinski rat koji se razbuktao, predstavljao je veliku tržnicu na kojoj se moglo "masno" zaraditi.

Maštao je o svom Mercedesu i bogatstvu

Da bi se ubacio u vlast, sredinom 1993. postao je vozač tadašnjeg pomoćnika ministra obrane za logistiku Ivana Čermaka. Prema izjavama jednog od njegovih tadašnjih bliskih suradnika, Zagorec je vozeći Čermakov automobil često naglas maštao kako će biti bogat i kupiti si luksuzni Mercedes ili BMW. Korak k tome ostvario je već iste godine, naslijedivši Čermakovu poziciju.

I tada ga je u tvrtki "Alan" krenulo jer je počeo nabavljati oružje za obranu Hrvatske po modelu prebacivanja novca s računa hrvatskih iseljenika na tajne račune, a prilikom kupovine oružja njemu su u džep, čini se, išle velike provizije. Da će se to vidjeti na računima, nije morao brinuti, jer ih, kao što je i sam izjavljivao, nije mogao davati na uvid zbog netransparentne prodaje uvjetovane tadašnjim embargom na uvoz oružja.

Postao je toliko omiljen predsjedniku Tuđmanu i ministru obrane Gojku Šušku da su ga ne samo imenovali generalom, već i odlikovali s više odličja od bilo kojeg drugog hrvatskog generala, premda nije niti jedan dan proveo na bojišnici. Najbolje od svega je što se tada nitko u javnosti nije bio pitao kako je to moguće, jer su sve oči bile uprte u rat i njegovo okončanje.

Otmica sina otkrila je i njegove mutne poslove

Osim profiterstva Zagorec je počinio drugu grešku kada je odlučio preko tvrtke poduzetnika Hrvoja Petrača obrtati novac. Njegovo prijateljstvo s Petračem nastavilo se i poslije 2000. godine kada je Zagorec nakon smjene vlasti prestao obnašati izvršne funkcije i postao savjetnik za logistiku u privatnoj tvrtki "Scorpion International", čiji je vlasnik bio njegov prijatelj Grk Konstantin Dafermos.

Slika uzornog generala, koju je u javnosti gradio 12 godina i pritom skrivao kako je u međuvremenu postao milijunaš, počela se raspadati kada je prije tri godine otet njegov sin, a otmičarima je morao isplatiti 750 tisuća eura. Isprva je Zagorec pokupio simpatije javnosti kao otac u teškoj situaciji. Za otmicu je bio optužen i Hrvoje Petrač, koji je pobjegao u Grčku, a u odsustvu ga je, na temelju dokaza, hrvatski sud osudio za otmicu.

No, problemi su za Zagorca nastali nakon što je Petrač izručen Hrvatskoj i kada je na ponovljenom suđenju, kako bi dokazao da nije imao razloga ucjenjvati Zagorca, otkrio kako je general otuđio 17 milijuna dolara vrijedne dragulje i naložio Petraču da ih preproda, što ovaj na kraju ipak nije učinio.

Dragulje je još za vrijeme rata donio njemački draguljar Josef Rothaichner, koji se također bavio prodajom oružja, te ih je predao Zagorcu kao osiguranje posla kupovine oružja.

Zbog sumnje u krađu dragulja, podiže se optužnica protiv generala Zagorca, koji odlazi u Austriju kako ne bi bio izručen, a hrvatski sudovi 9. ožujka 2007. podižu međunarodnu tjeralicu protiv njega. S izručenjem se odugovlačilo jer su Zagorčevi odvjetnici ulagali žalbe, ali i ta je priča sada gotova. Ostatak tek slijedi.