Kako je Jadranka Kosor na brzinu potrošila kredit

Prije nego što je napustio posadu, kapetan nepotopivoga HDZ-ova broda Ivo Sanader bio je toliko omražen u javnosti da nije bilo teško zamisliti kakvoga ljutitog građanina kako njegovu blistavu limuzinu gađa smrdljivim jajetom. Bijes i poruga usmjerena prema njemu bili su toliko intenzivni da bi se netko drugi možda i ranije odlučio spasiti bijegom. Nije, međutim, uvijek bilo tako. Sanader je u prvome premijerskom mandatu bio pozitivno iznenađenje za sve koji su očekivali da će šef HDZ-a gurnuti Hrvatsku u izolaciju i vjerovali da s njime nastupa mračno doba.  

Drugi je mandat osvojio iako se ni sam nije tome nadao i nekako je gurao do potkraj 2008. Okidač za provalu prijezira prema bahatom premijeru bilo je otkriće da je u godini velike gospodarske krize koju ni po koju cijenu nije priznavao, za njegove potrebe kupljen blindirani BMW kakvoga se ne bi postidjeli ni afrički diktatori kojima najveća opasnost prijeti od njihova naroda. No, Sanader je ipak imao pet godina u kojima je bio moćan i respektiran prije nego što mu se urušila premijerska moć. Premijerka Jadranka Kosor, međutim, gubi respekt javnosti neviđenom brzinom. Njezina poruka da je ovo vrijeme za odgovorne i hrabre nije doživljena kao povod da joj se dodijeli priznanje, već kao isprazna retorička figura koju ističe zato što nema rezultata.  

Photo javno165

Lanjskoga srpnja, kad je kao Sanaderova izabranica postavljena na čelo Vlade i HDZ-a, nitko od nje ništa nije očekivao. Mislilo se da će biti lutkica čije će konce povlačiti Sanader. Kad je, međutim, pokazala da čvrstinu, počela je pridobivati naklonost. Ta je naklonost, međutim, bila kao namjenski kredit koji je potrošen nenamjenski i prebrzo. Naklonost je dobila jer je stvorila dojam da je sposobna rješavati probleme koje joj je ostavio Sanader i izvući zemlju iz krize. Potpora se istopila kad je javnost zaključila da su očekivanja ipak bila prevelika.    

Iako je u čovjekovoj prirodi da krivca za loše stanje traži među drugima, glavni je kovač vlastite (ne)sreće upravo on sam. Tako je i sa hrvatskom premijerkom. Prema njoj se upravo valja golemi val nezadovoljstva koji bi se mogao pretvoriti u prve velike socijalne prosvjede u poratnoj Hrvatskoj. A socijalni su prosvjedi uvijek i svuda istodobno i politički. Jer, koliko god Jadranka Kosor mislila da prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma o izmjenama Zakona o radu nije iskaz negativnog stava prema Vladinoj politici, to je upravo to. I ništa drugo! Može, dakako, premijerka kriviti medije da krivo informiraju javnost, može željeti da o njezinu radu pišu naklonjeniji novinari, može svakodnevno održavati konferencije za novinare koje će HTV izravno prenositi, može prozivati oporbu da manipulira, može cinično optuživati Zorana Milanovića da je njemu lako kritizirati kad ne mora ništa raditi jer mu ionako ona zarađuje plaćicu... Sve to, međutim, ne umanjuje njezinu ulogu u vlastitom padu. Nitko mudar, naprimjer, ne bi u ekstremno napetoj situaciji u kojoj se građani plebiscitarno odazivaju pozivu sindikata da se suprotstave izmjenama Zakona o radu koje smanjuju razinu radničkih prava otišao na ručak s vodstvom Hrvatske udruge poslodavaca koja te izmjene zagovara, te otuda poručio sindikatima da se vrate za stol i ostave politike.   

Jadranka Kosor se znala nositi sa Sanaderovom ambicijom da se makne sa scene i ostane gazda iz sjene. Znala je odgovoriti na izazove koji su se pojavljivali otkrivanjem kojekakvih korupcijskih afera u koje su bili uključeni HDZ-ovi kadrovi. Nije pala u napast da ih zaustavi ne bi li zaštitila stranačke ljude. Znala se nositi i s Borutom Pahorom, pa je Hrvatska korak bliže članstvu u EU. Znala se u početku nositi i s praznim proračunom, i s krizom... No, najteži zalogaj je upravo pred njom. Sve se složilo. Novca nema, gospodarstvo stoji, broj nezaposlenih raste, građanima je kap odavno prelila čašu, a sindikatima je puna kapa da ih se proziva kako zbog taština i  razjedinjenosti nisu sposobni ništa organizirati. Više se nitko ne može vratiti natrag bez posljedica.  

Jadranka Kosor ne pokušava kupiti socijalni mir lažnim obećanjima kao što je činio Sanader, ali, s druge strane, u sadašnjoj situaciji ne pokazuje da sindikate tretira kao ravnopravne sugovornike. Naprotiv. Htjela to ili ne, odlaskom na ručak s poslodavcima dok sindikati širom Hrvatske mobiliziraju mase poslala je poruku tko je za nju prvorazredan, a tko drugorazredan. Njezin je problem samo što se prosječnome čovjeku lakše poistovjetiti s vođama sindikata, koji su ljepljivi od znoja na vrućini zajedno s njima potpisivali zahtjev za referendum, nego s premijerkom, poslodavcima i ministrima koji su se, u skupim odijelima u kojima se tijelo manje znoji, okupili u klimatiziranom prostoru oko fine trpeze.  

Danas, ni godinu dana od preuzimanja kormila, Jadranka Kosor nalazi se u situaciji koja podsjeća na zadnju Sanaderovu godinu na čelu Vlade. Reakcije su negativne na sve što napravi ili kaže. Njezina vlast polako podsjeća na kazališnu predstavu u kojoj se glavna glumica trudi pokazati da je dorasla ulozi, ali joj publika ne vjeruje.