Kako je šef Ustaške mladeži postao `srpska majka`

Jeste li ikad čuli za Feliksa Niđelskog (Felixa Niedzielskog)? Taj mladi pravnik po obrazovanju, dječačkog i  mediteranskog izraza lica, tijekom  Drugog svjetskog rata bio je ni više, ni manje, nego  - šef Ustaške mladeži!  Dakle, bio je tuti di capo omladine  jedne zloglasne organizacije koja je u četiri godine rata počinila nemjerljivo zlo nehrvatskim narodima na području Hrvatske. Nema što, ako je bio šef jedne takve organizacije i sam je po prirodi stvari trebao biti teški ratni zločinac - sudogovoran za brojna zlodjela ustaškog režima. No, jeste li znali da su Srbi  tog ustaškog  mladca, koji je tijekom Drugogom svjetskog rata stolovao u Banja Luci, upravo u tom kraju prozvali  - „srpska majka“?  Naime, Niđelski nije mogao ostati hladan na okrutnu stvarnost pa je tako na banjalučkom području tijekom  Drugog svjetskog rata osobnim zauzećem i agitacijom od sugurne smrti spasio na stotine i stotine Srba. Nakon ulaska partizana u Banja Luku promptno je uhićen, a Srbi, koje je spasio, napisali su veliku peticiju u kojoj su preklinjali partizanske vlasti da poštede Niđelskog. Peticije nisu tada bile u modi kao danas, pa ova, pogađate, nije urodila plodom. Niđelski je bio prekrupna zvjerka  da bio ga se tek tako poštedjelo. Smaknut je po kratkom postupku, a za grob mu se ni danas ne zna. Navodno mu kosti leže na mjestu današnjeg banjalučkog nogometnog stadiona. 

Postojala je i priča o ustaškom načelniku u Kaštelima tijekom Drugog svjetskog rata koji je jednom prilikom spasio desetak Kaštelana od streljanja. Naime, partizani su iz zasjede ubili  jednog talijanskog vojnika iako su znali su za odredbu okupacijskih vlasti da se za jednog ubijenog Talijana ima streljati deset  „domorodaca“. Kaštelanski ustaški načelnik,  koji jest bio je pripadnik zloglasne organizacije i opet po naravi stvari - zločinac, uspio je omekšati srca Talijana i tako spasiti svih 10 Kaštelana koji su već  praktički bili poredani pred streljački vod. U tom „omekšavanju“ su mu pomogli dobro kaštelansko vino i pršut. Talijani su, svi to znamo,  i onda i danas bili slabi na kuhinju. Što je bilo s tim ustaškim načelnikom nakon rata - ne znam.

Ove priče neodoljivo podsjećaju na jednog drugog velikog čovjeka, Pravednika među narodima , čiju smo obljetnicu rođenja nedavno obilježili. Riječ je o slavnom Oscaru Schindleru, sudetskom Nijemcu, bonvivanu, ljubitelju sportskih automobila i utrka, skupih pića i lijepih žena. I on se svojedobno pridružio nacistima, bilo iz uvjerenja, bilo iz oportunizma, a kada je nacistička ludost i svirepost poprimila takve razmjere, Oscarova sasvjest se probudila. Svojim zauzećem, hrabrošću , a prije svega novcem kojeg je nemilice trošio na podmićivanje nacističkih oficira, spasio je tijekom rata više od 1200 Židova. I on je nakon rata uhićen, a zatočili su ga Rusi. I za njega su Židovi koje je spasio pisali peticiju da ga poštede. No, Schindler je za razliku od Niđelskog imao sreće, njega Rusi nisu smaknuli, kao jugoslavenski partizani Niđelskog.

Neki će sada reći kako je bilo pohvalno zauzimanje ovih ljudi za druge ljude u tom ludom vremenu.No, ti isti će na kraju odmahnuti rukom i reći kako su oni ipak na kraju bili samo nacisti, domaće izdajice i sluge okupatora. „Da su bili pravi otišli bi u šumu i tamo vodili svoju borbu“, njihova je misao.  Istina je - bez ljudi iz šume, a zapravo prije svega bez velikih savezničkih vojski i njihovih napora, nacistički stroj ne bi bio poražen. No, bi li doista Oscar ili Feliks u ovom slučaju više učinili za spas ljudi da su otišli u šumu ili postavljali dinamit na pruge ?  Bili 1200 Schindlerovih Židova preživjelo rat da je njihov dobročinitelj pljunuo nacistima u lice i s Walterom (mislim na legendarni njemački pištolj, a ne na gospodina s moskovskim kodnim imenom) otišao u brda?  Ovo je naravno bilo samo retoričko pitanje.

Ovo je prilika da se sjetimo onih koji su se u svibnju 1945. U Hrvatskoj i Sloveniji zatekli na krivom mjestu i u krivo vrijeme, da se sjetimo onih koji su puno učinili za spas ljudi u svojim sredinama tijekom nacističkog i ustaškog ludila, a koji su u proljeće i jesen te godine smaknuti i ubijeni po kratkom postupku jer su  imali krive šinjele i krive iskaznice. Mladom nabrijanom partizanu koji je tek napunio 18 godina i koji se tek morao svojem starješini dokazati ništa nije bilo važno. Samo pucanj po kratkom postupku u „smeće“ koje ne zaslužuje živjeti.