Kako je Twitter otkucao Mariju Lugarić

Kakva je moć kratke forme i široke umreženosti, ovaj put je otkrila zamjenica ministra znanosti obrazovanja i sporta Marija Lugarić. Jednom je porukom na Twitteru uspjela zasjeniti saborsku raspravu o državnom proračunu, o još masovnijim prosvjedima mljekara, novoj rundi kresanja radničkih prava kroz izmjene Zakona o radu... 'Pun mi je kufer lijenih svetih krava iz MZOS', napisala je u nesuzdržanoj ljutnji na Twitteru, a poslije još malo pojasnila kako joj je 'zeru bizarno' da pola radnog vremena ljude tjera raditi – svoj posao!

Možda će nam za koji mjesec biti posve normalno da jedan ministar drugog putem Twittera šalje k vragu, ili da premijer istim putem nekoga od njih smjenjuje, no zasad ta vrsta izravnosti i preskakanja konzervativnih komunikacijskih formi ipak još nije sjela.

Što nam je, vjerojatno i ne htijući, svojom kratkom porukom na javnoj mreži otkrila zamjenica ministra školstva Željka Jovanovića? Njoj je 'pun kufer'. Nakon što je samo dva mjeseca provela u izvršnoj vlasti, već je zamorena i zasićena. Čega joj je dosta? 'Lijenih svetih krava', kako je uvredama počastila podređene joj suradnike. No tim je činom Marija Lugarić ujedno podsjetila da dugi staž u saborskim klupama nije dovoljna preporuka niti garancija sposobnosti za izvršnu funkciju. Na mjestu zamjenika ministra, kao uostalom i na mjestu ministra, traže se uz to i poznavanje struke i određene menadžerske sposobnosti.

Ako poslije dva mjeseca na toj funkciji Twitterom tužaka suradnike govoreći o  'lijenim svetim kravama', znači da nije svladala osnovno šefovsko pravilo prema kojem se suradnike hvali javno, a kritizira u četiri oka. Suradnička ekipa dobro funkcionira kad su jasno postavljeni ciljevi, kad su dobro procijenjene njihove individualne sposobnosti i kad je tome prilagođena organizacija rada. Ako vojska ne štima, nešto ne štima ni s komandantom. Javna kuknjava nad lijenošću suradnika, k tome kroz uvredljive izraze, ponajprije govori o samome šefu.

Da su državne službe ponekad tromije, ležernije i komotnije nego privatni sektor, notorna je predodžba, ali od nove vlasti se očekuje da tu situaciju mijenja, a ne da se nemoćno jada. Ako ne ide, ako je zadatak nesavladiv, a situacija nepodnošljiva, uvijek je pri ruci ostavka.

Kako bi popravila štetu, Marija Lugarić emitirala je i ovakvu poruku: 'Moj tvit nije kontra ljudi koji predano rade, nego (kontra) učmalih procedura i straha uzrokovanog politizacijom državne službe'. Učinak toga demantija bio je nikakav. Pokušaj uljepšavanja prvobitne poruke nije uspio, jer 'lijene svete krave' već su odlepršale eterom na sve strane, a SDP-ova političarka nažalost se  priključila opasnom širenju animoziteta prema zaposlenima u državnim i javnim službama. Proizvodnja jaza između radnika u privatnom i radnika u javnom sektoru, uz zdušno sudjelovanje određenih medija, u punom je jeku. Cilj je jasan: treba zamijeniti metu. Kritike s nositelja ekonomske politike i poslodavačkih struktura  preusmjeriti prema zaposlenima u državnom sektoru, a kad se njihova prava skrešu, lakše će se dodatno srezati prava radnika kod privatnih poslodavaca. Tko nasjedne, neka mu je. Ali upravo se od socijaldemokratske vlasti nikako ne očekuje da u tome sudjeluje, pa ni impulzivnim ispadom preko Twittera.