Kako prekrojiti blagdane bez suvišnog zamjeranja

Sigurno znate onu staru djevojačku „formulu“ za uspješan brak. Da bi, dakle, novopečeni supružnici u sreći prošli kroz sve scile i haribde koje će im donijeti život, legedna kaže da mlada na vjenčanju mora imati nešto staro, nešto novo, nešto plavo i nešto posuđeno. „Formula“ za uspjeh braka dobar je štos koji se ne da iskorijeniti, jednostavno zato što je dobar štos i kao dobar štos jamči da će sjećanje na njega i u poznim godinama izmamiti osmijehe na borama zarobljenim usnama dvoje sad već starih ljudi koji se u trenu vrate u onaj trenutak kad sretni mladoženja zubima svlači s mladenkine noge posuđenu plavu podvezicu... No, kakve veze ta djevojačka pošalica ima s hrvatskom Vladom i njezinim reformskim potezima?

Zato što Vladina namjera da se radi povećanja učinkovitosti radnog naroda lijepe naše domovine ukinu Dan državnosti, Dan antifašističke borbe i Tijelovo kao neradni dani kao da slijede djevojačku logiku, pa vele najbolje je da uzmemo malo starog, malo novog, malo onog, malo ovog. Glavno da se nitko ne naljuti. Odnosno, glavno da onome tko se ljuti Vladini dužnosnici mogu reći: “Što ste ljuti? Ne budite glupi, pa vidite da nismo uzeli samo vama, uzeli smo i onima drugima...“  Hrvatima koji sebe opisuju kao državotvorne domoljube, pa bi se mogli naljutiti što im nasljednici komunista ukidaju Dan državnosti reći će pa ukidamo i Dan antifašističke borbe. Vremešnim antifašistime koji bi se mogli naljutiti zbog ukidanja blagdana posvećenog njihovoj borbi protiv fašizma reći će pa ukidamo i Dan državnosti. Vjerski blagdan Tijelovo je kao neradni dan ionako uveden tek prije desetak godina, pa računaju da se vjernici valjda neće ljutiti previše, jer Uskrs i Božić ipak ne dira nitko.

Prva SDP-ova vlada, predvođena pokojnim Ivicom Račanom, napravila je pravi kaos s blagdanima, uvodeći neke koji u narodu nikad nisu zaživjeli. Dan državnosti koji su u prvih deset godina hrvatske države u narodu ukorijenio kao veliki praznik premješten je s 30. svibnja na 25. lipnja. I nitko više ne zna kad se to slavi Dan državnosti. Uvedeni su neki novi datumi, koji imaju svoje povijesno uporište, ali ih narod nije prihvatio. Nitko, naime, ne može osporiti da je Dan neovisnosti, koji se slavi 8. listopada, ima golemu važnost. Toga dana, naime, Hrvatska je i službeno postala samostalna država. Međutim, kad dođe taj dan malo je onih u Hrvatskoj koji znaju što se slavi.

I, eto, druga SDP-ova vlada ponovno se uhvatila iste stvari. Opravdanje u ovom slučaju nije političko, nego gospodarsko. Bude li se ta tri dana radilo, Hrvatska će stajati bolje. Anonimni računovođe tvrde da bi se na račun samo jednog neradnog dana koji bi postao radni u gospodarstvo slilo milijardu i sto milijuna kuna.
Međutim, i oni koji računaju znaju da nije problem u blagdanima, pa ni u njihovu broju, nego u navadi da se s blagdanima spajaju radni dani, pa se tako dobivaju mali godišnji odmori koji traju od produženog vikenda pa do desetak dana. Ta navada neće nestati ukidanjem tri neradna dana. Hrvati će i dalje spajati radne dane s Božićem, Uskrsom, Danom neovisnosti, Novom godinom... Vlada bi napravila puno više da umjesto petljanja po blagdanima, koji će budu li proglašeni spomendanima neumitno pasti u zaborav, zajedno s poslodavcima i sindikatima poradi na promjeni svijesti kod ljudi željnih spajanja radnih i neradnih dana i svede to na minimum. To bi za gospodarstvo značilo puno od pišljiva tri dana. Političari, međutim, ne znaju kako bi to riješili, pa se time i ne bave.

Štoviše, upravo su političari podupirali tu tradiciju spajanja, pa su, tako, među  neradne dane ubacili Uskršnji ponedjeljak i Štefanje (26. prosinca), kako bi se puk mogao odmoriti od blagdana Uskrsa i Božića te se u ta dodatna dva neradna dana pripremiti za povratak na rad. Ako, dakle, već razmišlja o ukidanju neradnih dana, zašto Vlada ne posegne za tim ponedjeljkom poslije Uskrsa i Štefanjem? Vjerojatno se ne usude toliko zamjeriti Crkvi. Lakše im je uzeti, naprimjer, Dan državnosti, taj dan koji od početka nema sreće i čini se da je u startu bio osuđen na nestajanje. Ljudi su ga voljeli, ali vlast koja je stupila na scenu nakon deset godina vladavine HDZ-a na njemu je pokazala mišiće. Danas postoji, ali kao da živi u ilegali jer novi datum nije uspio ući u srca ljudi. Nestane li sutra, za njim neće plakati nitko, jednostavno zato što nikome više nije vaćan. Za običnog je čovjeka jednako nevažan i kao Dan neovisnosti, jer Hrvati su zbog političkih intervencija u praznike i blagdane ionako odavno izgubili osjećaj za svoju noviju povijest. Nažalost, njihova je jedina vrijednost za običnog čovjeka samo u tome što su neradni dani. Pogodni za spajanje.      

Umjesto, dakle, da poradi na promjeni načina ponašanja i pokuša ih uvjeriti da od spajanja dana imaju samo štetu, Vlada uzima škare i sprema se rezati. Malo ovo, malo ono. Suzi ovdje, uzmi tamo... U cijeloj toj zavrzlami teško se othrvati pomisli da je ideja o ukidanju blagdana smišljena kako bi se u sljedećim tjednima rasprava skrenula s važnih na manje važne stvari.

Uhvate li se, naprimjer, na ješku s blagdanima nek braniteljske udruge, pokoja desna politička stranka, neki crkveni krugovi i neka skupina antifašista imat ćemo lijep verbalni, tipično hrvatski ideološki „fajt“, koji će rasplamsavati strasti, dok se budu uvodili novi porezi, podizao PDV, smanjivao broj zaposlenih u državnim tvrtkama... Opet ćemo se lijepo naći usred burne rasprave o tome tko je pravi, a tko lažni Hrvat, koma je dida bio ustaša, a kome partizan... Zar nam je to stvarno potrebno?