Kako sam preživjela uragan Ike

Dramatična priča naše Maje Barbalić koja je u Houstonu, u američkoj državi Texas, doživjela elementarnu nepogodu najvećih razmjera

Upravo sam pročitala vijesti i prepala se uragana imena Ike. Preksinoć je došao i prošao pokraj mene, ali onakav jadan, uživo, nije bio ni do peta onom Ikeu iz vijesti. Kaže CNN da je strašni Ike poharao Texas, ostavio milijune ljudi bez struje, poplavio nepregledna područja, skoro pa uništio i teksaške rafinerije nafte, drmao i harao sve dok i sam predsjednik Bush nije odlučio doći i dati podršku napaćenom narodu u svojoj bivšoj guverniji - i još nam proglasio elementarnu nepogodu najvećih razmjera.

Ovako je uragan Ike doživjela Maja Barbalić, rođena u Sarajevu 1977. godine. Maja je doktorirala iz oblasti molekularne biologije na Prirodoslovno matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a trenutno je na post-doktorskom projektu u Houston, u Texasu. U nastavku pročitajte kako je Maja provela dane kada je Ike bio glavna vijest svih svjetskih medija.     

Uveden curfew

Usput pročitam da nam je uveden i ''curfew''. Saznala sam i što to znači, ali ljepše zvuči na engleskom, pa da ni vama ne prevodim. Uhvatila me panika, sjećam se još iz ratnih dana da to nije dobar znak. Obavještavaju me da mi je faks zatvoren sljedeća tri dana, a kasnije, tko zna? Evo i vijesti da kruzeri iz najoštećenijeg dijela, luke Galvestone, nažalost neće isplovljavati sljedećih dana, što ostavlja tisuće turiste bez planiranog odmora. A u ponekim vijestima isplivava, bar mi se tako čini, lagano razočaranje što plima nije bila baš onoliko ogromna koliko su očekivali. Ali, s uvijek naglašenim ali, to ne znači da Ike nije bio onaj strašni i prestrašni, kao što su rekli. Uglavnom, sve vam ja to čitam jer imam struju i u kuću mi nije upalo nijedno drvo. Sve mi se čini baš ok, jedino me strah tog curfewa jer se približava noć, a budući da sam sama, bojim se da mi netko nepozvan ne bi uletio u kuću. Ne šljivi baš svatko taj curfew.

Upravo sam pročitala vijesti i prepala se uragana po imenu Ike. Preksinoć je došao i prošao pokraj mene ali onakav jadan uživo nije bio ni do peta ovome Ike-u iz vijesti. Kaže CNN da je strašni Ike poharao Texas, ostavio milijune ljudi bez struje, poplavio nepregledna područja, skoro pa uništio i teksaške rafinerije nafte, drmao i harao sve dok i sam predsjednik Bush nije odlučio doći i dati podršku napaćenom narodu u svojoj bivšoj guverniji. I još nam proglasio elemnatrnu nepogodu najvećih razmjera. Usput pročitam da nam je uveden i „curfew“ .

Nego, da ne ispalo da se uragana bojim samo sada kada je već prošao - smiješno, moram priznati da sam se Ikea dobro prepala i prije nego što nam je stigao - i to već u avionu kad sam se vraćala s odmora iz naših krajeva. Uglavnom, vratimo se malo u prošlost, sjednem ja na sjedalo i sve se nadam da ga neću ni s kim morati dijeliti, kad eto ti u zadnji čas (avion već odavno kasni) jedne američke babe, i ne pretjerujem - smrdi po alkoholu i cigaretama kao oni nesretnici po najgorim birtijama s gradskih kolodvora. Meni mrak padne na oči i upiljim ih što sam više mogla u aviomagazin koji obično prelistam i brzo ostavim prije nego što i uzletimo. Ali sad piljim i listam već unatrag jer znam ja već taj američki duh što voli popričati, pa makar se pravite gluhi. I ne prevarih se ja. Krene onaj razgovor kojim Amerikanci tako dobro vladaju, gdje se uvijek nađe toliko toga za reći, a da niti oni saznaju nešto o vama, a niti vi o njima, ali siti se vi ispričaste. I žena, maherica u svom zanatu, dok usput stjuardesama naručuje votku kako koja prođe, i usput meni objašnjava da treba iskoristiti kašnjenje aviona i piti ono za što inače deru putnike cijenama, naglašava mi po ne znam koji put da će Ike biti gori od svega viđenog. Ona odlazi iz Houstona u četvrtak, Ike dolazi u petak. A meni bi bilo najbolje da još nisam ni dolazila. Taj dan je bila nedjelja.

Neka i mene malo propuše

U ponedjeljak je Ike bio negdje još na Atlantiku ili možda čak već malo devastirao Kubu, ali kako Kuba ipak nije Amerika, o tome se previše i nije čulo. Još je medijski bio poprilično bezazlen. Ali mi smo ga pratili. Postoje divne web stranice gdje do detalja možete saznati gdje je u kojem trenutku svaki vjetrić nad Atlantikom, u kojem smjeru puše i gdje ga se u skoro vrijeme može očekivati. Bila sam redovan član na tim stranicama. Čovjek si ipak ne može pomoći. Nije baš da žudite za uraganom, ali kad je već tu negdje -  nešto si mislite - pa neka malo i mene propuše. Ipak, ne zna se kad će ponovno, ako će ikad.
I tako smo došli do utorka kada moj dečko, wannabe astronaut, odlazi na svoju redovnu vježbu s vatrogascima. Radio je to i prije, kod nas, ali tada je uglavnom sjedio na sjednicama i organizirao fešte, a ovdje mu navuku kapuljaču na glavu pa na houstonskih 35 stupnjeva puže pod kamionima. Ide tamo svaki utorak i četvrtak i skuplja neke bodove da jednog dana može krenuti u istinsku akciju. I eto ti, ovaj put sazna da ga je priroda preduhitrila i prije nego što će skupiti bodove, stiže mu uragan s kojim se valjda rijetko koji istinski vatrogasac u koštac bacio. Vidim ja, došao Vlado zabrinut, a iz ušiju mu sve sreća viri. Ne može si čovjek pomoći, pomislim.
U srijedu Ike krivuda, sve se čini da će na Houston, ali ne možeš biti siguran. Vozim se kući s posla i gledam semafore iznad sebe kako se njišu. U Houstonu, naime, semafori nisu solidni stupovi, nego žice s kojih vise kante sa zelenim, žutim i crvenim svjetlom. To je grad koji živi u iščekivanju uragana, ali na vrlo praktičan način. Valjda misle - čemu ulagati u čvrste materijale kad će uragan ionako sve poharati. Bolje olakšati i njemu i sebi dušu. Već godinu dana, koliko smo tamo, gledamo kako niču zgrade od drveta. Na kraju na njih nabiju neku šperploču, premažu dobrim bojama i nećete vjerovati - izgledaju kao da su od cigle. Da vam promakne ono drvo na početku, ma odmah bi se u takvu zgradu čovjek od uragana sklonio. Srijeda je, ali navečer su opet vatrogasci. Tako još nije bilo.

Ostala sam, što sam drugo mogla?!

U četvrtak ujutro budi me gradonačelnik Houstona. Navio ga Vlado na sav glas. Rano se sunce probija kroz rolete, gradonačelnikova glava sjaji s ekrana, naredbe se izmjenjuju s upozorenjima, to su ona rijetka jutra kada znate da vam je život dragocjen. Dio grada mora se evakuirati. Ide prvo zona A, zona B pa C. Mi nismo nijedna. Znači, ostajemo. Pijemo kavu, spremamo se na posao, baš neko lijepo jutro. Sutra već - na posao nećemo ići. Malo mi drago jer bih trebala imati neku prezentaciju u petak, a nisam je još ni počela spremati. U isto vrijeme, sve me to nešto podsjeća na puno godina prije kad sam se radovala što neću morati u školu na kontrolni iz matematike. Bilo mi je isto tako drago, a da sam tada znala što danas znam, trčala bih da ga pišem. Vlado je poprimio ozbiljno lice i vozi me na posao. Na poslu svi pričaju samo o Ikeu. Izvadili su neke zamrzivače iz podruma i dovukli na naš kat da ne poplave, sad oni pište i ciče cijeli dan. Idem na neko predavanje, bacaju se šale i upozorenja na Ikeov račun. A mene sve više onaj kontrolni muči. Vlado mi javlja da ide još tu večer kod vatrogasaca i ostaje tamo do daljnjeg. Mene će ostaviti svom prijatelju Mariusu ''na čuvanje''. Printa nam sve potrebne dokumente, kako se ponašati kad nam se uragan približi, gdje se sakriti, čega se paziti. Dolazimo doma. Vlado se pakira za vatrogasnu službu. I pakira mene. Kaže mi da spremim dokumente i neku robu. Gledam oko sebe. Znam odavno da postoje dvije mogućnosti, ili možeš uzeti sve ili ti nije bitno ništa. Odlučujem se za ovu zadnju. Donosim tanki fascikl u kojem znam da imam neke dokumente. Stavljam ih na Vladinu hrpu od 20 fascikala. Vlado lijepi trake po prozorima. Njegovi fascikli i moj fasciklić pune pola velikog putnog ruksaka koji je Vlado namijenio meni. Još trpa tamo vodu, i tjera mene da stavim neku robu. Vadim dvije majice i hlače i popunjavam ruksak. ''Marius će ga nositi'', kaže Vlado. Onda vadi specijalnu crvenu torbu. Nikad je dotad nisam vidjela. 'Ko zna gdje ju je držao? Vlado, astronaut i vatrogasac, oduvijek kupuje sve predmete čiju funkciju ne možete nazrijeti. Sve dok ne dođe nešto kao uragan. Tada najednom svjetla, lampe i lampice dobiju svoj smisao, aparati za napuhavanje, ispuhivanje guma, rezanje drveta u mraku, lijekovi, zavoji , radioprijemnici, beeperi i ostalo - upravo ono za čim svaki uraganski čovjek žudi. Ta je crvena torba The torba koju ću morati nositi gdje god da krenem, u auto, iz auta, u podrum, iz podruma, kad se skrivam i kad se šećem. Prijavljuje mene i Mariusa još na Tornado alert. Kaže, dobit ćemo poruku ako nam se tornado približi. Za one neupućene, uragan ima središte zvano ''oko'' i krugove vjetra oko sebe što se vrte u spiralu. Možete ga podijeliti u kvadrante. Ništa nije strašno kao kad vas uhvati prvi desni kvadrant. Tamo su divlji vjetrovi i gomila tornada, a koji će vas kvadrant zadesiti, ne može se predvidjeti. Jedino što možete - prijaviti se na Tornado alert pa ćete saznati. Dolazi moj bodyguard Marius, jedemo večeru i vozimo Vladu. Rijeke auta idu prema sjeveru, mi idemo prema jugu. Tamo su vatrogasci. Dolazimo u potpuno evakuirano područje, zvonimo vatrogascima, ni'ko se ne javlja. Vlado zna pin, ulazimo, sve prazno, svi su na zadatku. Pregledamo kamione, tajne sobe i frižidere i ostavljamo mog Vladu u pustoši preduraganske večeri. Crvena je torba s nama i mi se pridružujemo rijeci auta koja teče prema sjeveru. Na povratku doma još svratimo u uvijek otvoreni dućančić u ulici. Na praznim policama nalazim posljednju četkicu za zube i dok plaćam pita me nasmiješeni Indijac: ''Zar si ti ostala?'' Nije mi baš ugodno njegovo pitanje. ''Pa da, šta sam drugo mogla!''

Huricane party

Osvanuo je petak, dan kada nam stiže Ike. Pozvani smo na ''Huricane party'' kod Bridget. Zovem

Photo javno100

Vladu da vidim smijem li tamo ići. On je oduševljen,  njena kuća je k'o stvorena za uragan. Izgleda lijepo, ali znam ja dobro da ciglasta vanjština skriva drvene daščice. Promolim glavu iz stana - vani je sunčano i mirno jutro. Doručkujem, tuširam se i obavljam zadnje zadatke po Vladinim uputama - punim kadu vodom, trpam led u torbu za led, isključujem sve aparate iz struje, preparkiravam auto iza zida zgrade. Dok se vraćam, vjetrić meškolji lišće. Marius, moj bodyguard uspaničen je. Zove me i kaže da moramo ići što prije, ne želi voziti po oluji. Grane su se stvarno počele gibati. Sjedamo u auto i vozimo se kod Bridget. Tamo smo prvi. Unosimo crvenu specijalnu torbu, ruksak s dokumentima, dva laptopa i svu hranu što sam našla u kući. Bridget nam pravi margarite, a ja se javljam Vladi da smo stigli na naše uragansko utočište.

Dolazi uskoro Mac, Bridgetin prijatelj i ja ih gnjavim s pitanjima o konstrukciji kuće. Bridget je profesorica sociologije a Mac vođa neke volonterske organizacije, ali čini mi se da se razumiju u građevinarstvo jer kažu da je kuća vrlo solidne gradnje. Ako je poplava idemo na treći kat, ako je tornado na prvi. Hodam nervozno gore-dolje, svi se ostali čine puno mirniji, malo mi postaje neugodno i želim im objasniti da je sve to zbog toga što sam ja nekad davno trebala pisati kontrolni iz matematike pa nisam. Ipak držim jezik za zubima. Dolaze Stacy i Billy, i s tim se zatvara krug ljudi koji će zajedno uroniti u uragansku noć. Sjetim se da je Billy nekakav inženjer i bacam se na njega sa setom pitanja o stabilnosti kuće. Marius mi dobacuje skriveni pogled da prestanem gnjaviti ljude. Odlučim svoju paniku potisnuti. Bridget ima ogromni televizor, plazma šest sa šest, i tamo voda nadire u Galvestonsku luku, iako je Ike još kilometrima daleko u Golfskom zaljevu.

Prekrasan ljetni, pomalo vjetrovit dan

Photo javno100

Izlazimo na balkon pušiti. I dalje je sunčano, samo se grane njišu malo žustrije. Prolaze susjedi i prolaznici, dobacujemo si riječi utjehe i ohrabrenja, svi su sad za jednog i jedan za sve! Budi se ljubav prema čovječanstvu i trnci sreće nam prolaze tijelom onako kako to već ide samo pred nadolazeće katastrofe. U stanu je 10 stupnjeva hladnije nego na balkonu, Bridget hladi kuću da je pripremi za nestanak struje. U Houstonu ljudi misle da mogu i bez struje i bez vode, jedino što je neophodno - air conditian. Tek je 3 popodne, vani je prekrasan ljetni, tek ponešto vjetrovit dan, a mi sjedimo zabijeni u kuću s hrpom hrane i pića. Nikom ne pada na pamet micati se jer vjetar jača i nikad ne znate kad će prvi nalet odalamiti krov i oboriti vas na zemlju. Prolazi sat, dva, tri, ništa se ne mijenja. Iza 5 vjetar se napokon čuje. Zvoni mi telefon i mama mi uspaničeno javlja da na Houston stiže uragan. Ma nemoj! Već danima joj ja o tome pričam, ali očito ništa nije ozbiljno shvatila sve dok nije vidjela Ikea na našim vijestima. Sad mi daje savjete, uspaničeno me moli da joj se javljam svakih sat vremena, napada me što smo ostali u Houstonu, govori mi da ima samo jednu kćerku.

Vlado mi javlja da po najnovijim prognozama ono Oko ide ravno na nas. Pušenje već postaje lagano rizično. Svejedno izlazimo van i zbijeni uz zid balkona palimo cigarete. Oblaci se vrte u krug, ponegdje još proviruje sunce, a s naletom vjetra grane dodiruju cestu. Sedam je sati, tropska se oluja očekuje negdje oko 11, uragan oko 1, Oko oko 3. Pijemo nove margarite, gledamo vodu kako buja na plazmi šest sa šest i ja sam već uvjerena da će nas dohvatiti tornado. Dolaze i prolaze Bridgetini susjedi, gledaju s nama TV, komentiramo je li Ike skrenuo lijevo ili desno, oblaci se vani vrte u spiralu, vjetar huči i meni polako san pada na oči. Vrijeme je tropske oluje, 11 je sati, znači neće još onaj kvadrant s tornadima, i ja se odlučujem otići na treći kat malo odspavati. Strah me da će me Oko zadesiti umornu i nespremnu za ispravnu akciju po Vladinim uputama.

Tako sam prespavala uragan Ike

U gostinjskoj sobi ogromni krevet, pokrivam se dekicom i tonem u prvi san. Odmah me budi nalet

Photo javno100

vjetra. Taj se treći kat njiše. Uvjeravam se da je još uvijek samo razdoblje tropske oluje i opet padam u san. Sljedeći nalet vjetra udari i ja se budim tresući se k'o prut. Grabim dekicu i spuštam se dolje. Oni i dalje piju margarite i gledaju TV. Reporteri se njišu na vjetru. Htjela bih spavati, ali ne znam kako. Uskoro se dižu Bridget i Mac i odlaze na treći kat. Još malo gledamo TV i onda odlaze i Billy i Stacy. Ostajemo moj bodyguard i ja. Njegov je kauč zaklonjen punim zidom, moj je do prozora. Ja se ne mogu smiriti, zamišljam drvo kako ulijeće izravno na mene. Mijenjamo se za kaučeve. Perem zube, umorna sam, želim samo biti spremna kad tornado dođe. Moram odspavati. Već je prošla ponoć, uragan je tu negdje blizu nas, skupa sa svojim Okom. Na TV-u je nestao program, gasimo svjetla i samo se vjetar čuje. Tonem u san i budi me prasak i sirene. Spremna sam već da krenem na prvi kat. Ipak, to je samo nestala struja, generator je puknuo, a auto je počeo pištati. Uskoro se sve to smiruje, a u potpunom mraku vjetar se još bolje čuje. Moram ga osluškivati da znam gdje je. Tonem ponovno u san sretna što air condition više ne radi. Čuje se huk pa udarac pa lomljenje. Budim se uspaničeno. Još uvijek je to samo tropical storm, mislim u sebi. Opet tonem u san i budim se. Huk, udarac, pa lomljenje. Još jednom tonem u san. I ostanem tamo.
I prespavam uragan Ike.

Preživjela sam strašni uragan Ike

Photo javno100

I da, tako sam ja prespavala uragan Ike. I došla doma i čula kako frižider krči. Danas, dva dana nakon što je otišao, sjedim i plašim se njegove veličine. Čitam da je curfew, nestašica vode i struje, grane i drveća po ulicama leže polomljeni. Elementarna je nepogoda, izvanredno stanje, dućani su prazni i zatvoreni, ljudi se preznojavaju po svojim neklimatiziranim kućama. Zovu me svi od doma, pišu mailove, plaše se jesam li živa. Mama sitnim glasom šapuće da je izbezumljena od straha. Vlado sa svojim vatrogascima sjedi i čeka pozive. Spasio je dvije žene iz poplave i ugasio nekoliko alarma po kućama. Muči me da sam beskorisna u izvanrednim uvjetima. Zovem sve prijatelje i pozivam ih da dođu iskorištavati struju. Razmišljam da idem pomoći Meksikancima rezati polomljena drva ispred naše zgrade. Pogledam oko sebe i vidim da sve izgleda dosta dobro. Kao grad nakon oluje. Zgrade su tu gdje su bile, ljudi su živi i zdravi, vlaga se malja po zraku. Donekle mi je jasno da je ovako ružičast ishod uragana posljedica organizacije, svih onih evakuacija i upozorenja. Ipak, zbunjena sam jer ono proživljeno ne odgovara onom pročitanom. Okrećem se oko sebe i tražim tu strahotu. Amerika mora da je zemlja bajki. A mi stižemo iz zemlje okrutnosti. Jer što je nama uragan ako nitko nikog ne ubija golim rukama, ako cijeli grad ne živi u mraku godinama, ako ne zamrzite pola svojih bližnjih i ako vam se srce ne cijedi od boli sve dok to više ne može izdržati.
Ali, opet čitam vijesti, odgovaram na mailove i pišući shvatim da sam preživjela strašni uragan Ike. I zato to iskustvo odlučim podijeliti i s vama.