Kako se Crkva probija u susjedstvo Maršala

Političku školu Kumrovec Vlada poklanja Crkvi, nagađalo se ovog ljeta, što je tada djelovalo kao pričuvna medijska senzacija u 'sušnoj' sezoni. Nakon ovotjednog sastanka predstavnika Vlade i Crkve, ta informacija opet dobiva krila. Premijerka Jadranka Kosor, doduše kaže da nikakva formalna odluka još nije donesena. No ona nije ni izrijekom demantirala tvrdnje da će Crkva biti uskoro obeštećena za imovinu koja joj je oduzeta nakon 2. svjetskog rata, iako na taj čin čeka već godinama. Vlada nije izrijekom demantirala ni da će Crkva u to ime dobiti među ostalim i nekadašnju Političku školu Saveza komunista Jugoslavije, odnosno današnji Hotel Zagorje, pa mogućnost takvih odluka neposredno pred izbore i dalje ostaje otvorena.     

Loptanje s objektima  kumrovečke Političke škole traje oko dva desetljeća. Prvo ih je koristio MUP, pa Ministarstvo obrane, pa su tamo bili smješteni prognanici, a kad su i njih iselili, država kao vlasnik više nije bila sposobna ni za što drugo nego zdanja prepustiti propadanju.

Kumrovečka je politička škola uključivala učionice i sportske dvorane, oko 140 soba, ugostiteljske objekte, ambulantu... Kumrovčani su godinama priželjkivali, molili i lobirali da se taj mrtvi kapital ponovo oživi, da lokalno stanovništvo dođe do radnih mjesta, a općina do novih prihoda. Nad siromašnim Kumrovcem se upravo nametala paralela prema slovenskom susjedstvu, području Podčetrtka na primjer, koje se nevjerojatno razvilo uz iste prirodne resurse i znalačko korištenje fondova Europske unije. Uvijek je tu bilo isto pitanje: zašto Slovenci mogu a Kumrovec ne može?

Odgovor se u biti svodio na razliku u stupnju centralizacije, kao i na odnos prema društvenom i državnom vlasništvu, koji je s druge strane granice bio bitno drugačiji nego u Hrvatskoj. Oko objekata kumrovečke Političke škole, vrzmali su se razni potencijalni investitori, uključujući i spomenute susjede Slovence, koji bi time nadopunili biznis u Termama Tuhelj. Među interesentima su bile i neke zagrebačke firme, pa čak i neki azijski investitori.

Ali natječaji su u pravilu propadali, a državi kao da nije bilo osobito stalo da uspiju. Posljednji natječaj je, ako se ne varam, objavljen tek u Narodnim novinama i to tako da se nije pravo ni znalo koji se objekti prodaju, već je samo naznačeno da je riječ o nekretninama u državnom vlasništvu, u 'katastarskoj općini Razvor...'. Jasno da nije bilo ulagača.

U svjetlu informacija da bi Kumrovčeka škola išla Crkvi, jasnije je i zašto se državna administracija nije pretrgla oko pronalaženja kupaca. Ako je 23 milijuna kuna ulagačima bilo previše, ne bi bilo prvi puta da je cijena spuštena, pri čemu bi država kroz poreze na investicijska ulaganja, kroz poreze na radna mjesta i promet, ipak bila na većem dobitku nego time što su objekti propadali.

No nema tu više ničeg za čuđenje. HDZ-ova vlada jednostavno nije bila zainteresirana da bi se takvome neiskorištenom kapitalu udahnuo život. Zbog takvih 'sitnica' nitko nije pritiskao nadležne državne institucije da pokažu više agilnosti. Interesi vlasti bili su negdje drugdje, ne u zabačenim predjelima izbornih jedinica, u kojima vladajuća stranka nije vidjela vlastiti probitak.

Sudbina Hotela zagorje u Kumrovcu produkt je takve situacije i HDZ-ovog načina vladanja. Kako sad stvari stoje, u neposredno susjedstvo Titove rodne kuće, u nekadašnje sjedište komunističkog svjetonazora,  mogla bi doći upravo Crkva. Odluka možda pada pri samom kraju mandata, kad bi se moralo jako paziti na Zakon o postupku primopredaje vlasti, koji detaljno propisuje djelokrug tehničke vlade. Osim takvih zakonskih restrikcija, tu je valjda i interes općine Kumrovec i njenih građana. A ako je sve skupa bio samo probni balon za javnost, nakon bure koja se odmah podigla, vladajući su već uknjižili političku štetu.