Kako su sindikati iznevjerili radnike i djelatnike

Kad je prije dva desetljeća Hrvatska otkrila demokraciju, četvrto slovo abecede, dakle, slovo D, postalo je toliko popularno da je jugoslavenski radnik preko noći postao hrvatski djelatnik. Demokratski osviještenim mozgovima riječ radnik zvučala je nekako previše komunistički. Djelatnik, međutim, to je tako mekana, tako suvremena, tako demokratska, tako hrvatska riječ koja Hrvatskoj, mislili su isti ti mozgovi koje je demokracija izvukla iz raznih općinskih komiteta gdje su, kako svjedoče, iznutra rovarili protiv režima, odmah otvara vrata razvijenog svijeta.

Međutim, taj radnik, koji je prije dvadeset godina naprasno gurnut u prašnjavu ropotarnicu kao relikt komunističke prošlosti, žilavo je stvorenje. Ne da se on. Ne da da mu iščupaju korijenje. Pravio se da je mrtav, pa je preživio. I evo ga  gdje ustaje iz blata i teturajući vraća se na javnu scenu. Djelatnici se polako povlače negdje u bespuća povijesne zbiljnosti, svjesni da u svojoj umjetnoj gospoštini nisu ništa drugo nego obični, prezreni i odbačeni radnici. Dvadeset godina poslije, dakle, vraćamo se na početak. Djelatnici su opet radnici.  

Da u Hrvatskoj vlada blagostanje radnici bi možda još glumili da su djelatnici. Mislili bi: „Ma, zovi me, brate, kako hoćeš, dok je plaća redovito“. Budući da je u Hrvatskoj kriza i da joj obični ljudi, unatoč optimizmu vlasti, još ne naziru kraj, radnike iz podzemnih rupa na površinu guraju gorčina, razočaranje, neimaština, neizvjesnost, nepotrebnost... Osim povremeno, kad se bliže izbori, oni nikome ne trebaju. Ni vlasti ni oporbi ni crkvi ni akademskoj zajednici ni Bogu ni vragu... Pa tako ni sindikatima! Oni koji bi ih trebali predvoditi u pravednoj borbi za radničko dostojanstvo na Praznik rada okrenuli su im leđa. Koje li simbolike! Baš na Praznik rada iznevjerili su i radnike i djelatnike.

Čak ni na Praznik rada, dakle, sindikati nisu imali snage da organiziraju i povedu tradicionalnu prosvjednu kolonu. Dakle, ne prosvjed, nego ni benignu prvimajsku prosvjednu kolonu kojom radnici šalju poruku svakoj vlasti da im treba više radnih mjesta, da im treba budućnost za djecu, da im treba osjećaj sigurnosti koji ne znači da im netko s neba jamči isto radno mjesto do mirovine već onaj osjećaj da će imati i drugu i treću i četvrtu šansu, da život nije prošao ako im gazda u 47. godini života uruči otkaz...  Baš na Praznik rada podvili su rep i kukavički odustali od svega. Najbolje bi bilo da odustanu od svojih sindikalnih pozicija i predaju ih nekim hrabrijim, odlučnijim i poštenijim ljudima. Jer, ovakvi kakvi su čemu služe osim sebi samima?

U Hrvatskoj je bilo plodnijih godina, s manje otkaza i više perspektivnosti, pa su prosvjedne povorke ipak išle. Slale su se poruke i Tuđmanu i Račanu i Sanaderu... Nikad se nije vodilo računa je li godina predizborna i hoće li Praznik rada iskoristiti neki ambiciozni političar za svoje ciljeve. Ne, bilo je bitno poslati poruke. U državi koja se voli hvaliti socijalnim dijalogom, odnosno predstavom u kojoj u uljuđenoj atmosferi političari, poslodavci i sindikati rješavaju goruće gospodarske probleme, današnji se sindikalni vođe razotkrivaju kao najslabija karika. Netko zločest rekao bi da im je valjda lakše u tišini sanjariti kako bi bilo lijepo kad bi njihove glavice jednom pomilovala sreća, pa ih neki veliki poduzetnik tipa Todorića ili Tedeschija pozvao da zauzmu neku važnu menadžersku poziciju u njihovu carstvu, pa da se konačno mogu prestati mučiti s tim radnicima. Oni, malo skromniji možda sanjare kako će ih Kosorica danas ili Milanović sutra nagraditi za današnju samozatajnost i pozvati da preuzmu kakav mirni Vladin ured ili agenciju, gdje će mirno, u hladovini moći čekati penziju...

Kažu da svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje. Valjda to vrijedi i za sindikate. Ako je suditi po sindikatima, Hrvati su narod neodlučnih, kolebljivih, plašljivih ljudi kojima je najbitnije da se močvara ne „zatalasa“. No, sjetimo li se ne tako davnog Domovinskog rata u kojemu je taj isti narod isprašio treću vojsku po snazi u Europi (kako se opisuje Jugoslavensku armiju), onda nešto ne štima.

Takvu pobjedu ne bi izvojevali kukavice i kolebljivci bez srca. To što se sindikalni lideri ponašaju kukavički ne znači da su Hrvati kukavice, nego da radnički vođe ne shvaćaju da rat u kojemu oni sudjeluju – rat za radnička prava – traje vječno i primirje poznaje rijetko. Sasvim sigurno ne na Praznik rada i ne u zemlji s gotovo 330.000 nezaposlenih!