Kakva će biti Karamarkova Hrvatska?

Što će se dogoditi s HDZ-om ako sljedeće nedjelje predsjednik postane Tomislav Karamarko manje je važno od toga što će se dogoditi Hrvatskoj ako za tri i pol  godine, kad narodu dojadi Kukuriku koalicija, taj tmurni, oprezni, lukavi, na riječima i osmijehu škrti novootkriveni političar-desničar, za kojim su vuku razne afere, postane premijer.

Policija će valjda u pitomom kumrovačkom kraju loviti i privoditi ostarjele partizane s titovkama koje mirišu na nafatlin kako ne bi rastezali harmonike i plesali „žikino kolo“. Kad se odmori od lova u Kumrovcu, nastavit će loviti duhove odgovorne za stradanja hrvatskog življa poslije Drugog svjetskog rata. Zoran Milanović, kao politički sljedbenik Saveza komunista, morat će se pokriti ušima i javno ispričati za zločine koje su komunisti pobjednici počinili kad je rat već bio završen. SDSS se može slikati. Najbolje im je da odmah stave ključ u bravu. Sigurno je da više neće biti u koaliciji s HDZ-om niti će sudjelovati u državnoj vlasti, jer je, prema Karamarkovu viđenju, suradnja te dvije stranke bila ponižavajuća za HDZ. Hrvati će konačno biti svoji na svome i moći će otvoreno govoriti da su hrvatski nacionalisti. Tako to nekako izgleda kad se pročitaju Karamarkove izjave koje su najviše odjeknule proteklih dana.

Na temelju tih izjava može se zaključiti da pod premijerskom palicom Tomislava Karamarka Hrvatska uopće ne bi sličila na sebe. Postala bi neka čudna država u kojoj se vlast bavi najprije poviješću, pa onda opet malo poviješću, da bi na kraju završila – poviješću. U hrvatskoj povijesti ima neriješenih konflikata, ima nepravdi koje nisu kažnjene, ima zločina koji predugo čekaju pravdu. No, raščišćavanje povijesnih sukoba nije i ne može biti politika budućnosti. Budućnost Hrvatske sigurno ne ovisi o tome hoće li se ikad itko ispričati za Titove zločine i priznati da je on bio obični zločinac. Za budućnost Hrvatske nije bitno hoće li se Hrvati masovno izjašnjavati kao nacionalisti, jer ako hoće i tko god hoće može to činiti i danas. U demokratskoj zemlji, što Hrvatska jest, stari partizani imaju pravo doći u Kumrovec i rastezati harmoniku, ma koliko to izgledalo bizarno i tragikomično.

U demokratskoj zemlji, a Hrvatska to jest, svaka hrvatska stranka, pa tako i ona sa srpskim predznakom, može sudjelovati u vlasti jer je dio hrvatskog ustavnopravnog i političkog sustava. Kad je riječ o SDSS-u nije nevažno spomenuti i da bez sudjelovanja te stranke u prošloj vlasti ne bi bili dovršeni pregovori s EU. Da se, naprimjer, Milorad Pupovac odazvao sirenskom zovu Kukuriku koalicije i predsjednika Josipovića koji su ih vabili da napuste HDZ i omoguće raspisivanje prijevremenih izbora, pregovori bi još trajali, a ulazak u EU bio bi sasvim neizvjestan. Kad je na poziv Ive Sanadera ušao u Vladu, uostalom, Karamarko je svjesno ušao u savez s SDSS-om. Mogao je, naprimjer, zahvaliti na pozivu i reći da ga mora odbiti jer ne želi sudjelovati u ponižavanju HDZ-a. To, međutim, nije bila opcija za razmatranje.

Karamarko se opziva na Franju Tuđmana, ali se očito ne sjeća njegove politike pomirbe. Ne sjeća se da je, naprimjer, uvijek imao u svom političkom krugu i nekog srpske nacionalnosti. Ne sjeća se da Franjo Tuđman nije dopustio da se promijeni ime zagrebačkog Trga maršala Tita. Karamarkove izjave nagovještavaju politiku podjela i sukoba, politiku „naših“ i „njihovih“, politiku rovova... To može djelovati integrativno na desne strančice koje bi se možda odlučile pripojiti Karamarkovu HDZ-u, računajući da je to ta čvrsta ruka koja će pokazati ljevici, ali takva politika na državnoj razini samo bi producirala nove sukobe. Osim toga, ta čvrsta desnica godinama je bila odan suradnik ljevičaru Stipi Mesiću...

No, više od tema koje otvara u kampanji za predsjednika HDZ-a brinu priče o metodama kojima se koristi. S terena stiže previše informacija o pritiscima, ucjenama, prijetnjama usmjerenim prema izaslanicima koji će na saboru HDZ-a u nedjelju glasovati. Previše da bi baš sve bilo izmišljeno. Ako je Ivo Sanader na čelo HDZ-a došao izbornom krađom, Karamarko bi, ako je vjerovati pričama, mogao doći zahvaljujući obavještajnim manipulacijama. Kao čovjek koji je dugo bio na čelu hrvatskih obavještajnih službi Karamarko vjerojatno kod prosječnog hadezeovca izaziva svojevrsnu jezu. Prati ga mit o tome da u tajnim ladicama koje su napunile tajne službe ima mnoštvo materijala o svemu i svakome, materijala koji se u kampanji mogu iskoristiti kao „poticaji“ koji će pomoći izaslanicima da u nedjelju donesu „pravu odluku“.

Među predsjedničkim kandidatima Karamarko je, čini se, alfa mužjak, onaj kojemu će se prikloniti svi članovi čopora koji imaju razvijen instinkt za preživljavanje. Poput Božidara Kalmete, Gordana Jandrokovića, Andrije Hebranga... Pitanje je samo, razmišljaju li pri tom o sebi, HDZ-u ili o Hrvatskoj. Odgovor nije teško pogoditi.