Kod Sanadera pronađeno pet Bukovčevih slika vrijednih 200 000 eura

Kao da se za mjesec ili dva neće znati je li Bukovac mijenjao vlasnike u novije doba, tko je kome “prodao” ili darovao vrijedno umjetničko djelo. Je li bila riječ o klasičnoj trgovini ili je pak netko ulagao novac u umjetnine kao jedan od najvrednijih oblika investiranja i mogućeg zametanja tragova nelegalno stečenoga novca? A upravo se tema Bukovca kao “prvoga među velikima”, kao onoga koji impresionira i znalce i bogataše, našla u žarištu zanimanja javnosti. On je slikar visokih brojki. Okolnost što su se slike našle u Sanaderovoj zbirci potaknula je pretresanje vrijednosti, rešetanje u čemu je slikarska veličina i Bukovčeva vrijednost veća od ostalih. Zašto je klasično Bukovčevo djelo uvijek bilo na cijeni? Kako to da su kolekcionari točno znali kad tko želi prodati neku sliku maloga ili velikoga formata, koliko često su nepogrešivo jedan drugome sugerirali kad se isplati uložiti u provjerenu vrijednost.

Simbol moći i društvenog ugleda

Od poznatih Hrvata, u Bukovčeva djela uložio je i Nadan Vidošević, koji je, kaže, slike kupovao još osamdesetih godina kada su puno manje vrijedile. Na sudu se vlasništvom nad jednim platnom pohvalio i riječki liječnik Ognjen Šimić rekavši: “Je l’ znate vi koliko sam se ja u dvadeset godina nadobivao trulih jabuka, užeglog vina i pokvarenih pršuta? Kažu na sudu da sam dobivao umjetnička djela od pacijenata. Ma koja umjetnička djela? Jedan Vlaho Bukovac, sve ostalo je smeće.“

Bukovčeva slika uvijek je nosila onu brojčanu konstantu koja je istodobno u kuloarima, u društvu gdje se više cijeni materijalni status od školovanja djece i duhovnih humanističkih vrijednosti - bila stvar prestiža i statusni simbol. Tako će pravi ljubitelji umjetnosti reći da im je draži neki manje razvikani autor, malo intimno platno nego aktovi ili krajolici koji su među umjetninama ono što je Ferrari ili Bentley među automobilima. Zato se o vrijednosti Bukovčevih slika govori upravo kad su još uvijek neidentificirana njegova djela kao i cijela jedna privatna zbirka postali predmet istrage, kad se traže kanali i posrednici koji bi trebali podastrijeti račune... A sva naša saznanja o vrijednosti Sanaderove cijele zbirke ni u kome slučaju neće podmiriti svima nama nanesenu štetu, onu koju je prema poreznim obveznicima počinio svojom bahatošću bivši premijer u liku novog kolekcionara.

Bukovčevo ime svakako najjače zvuči, on je ipak top-tema kad je o tržištu riječ, klasik hrvatske umjetnosti 19. stoljeća i prva dva desetljeća 20. stoljeća. On je jači adut i svakako vrijedna investicija koja nadilazi i najpoželjnije dalmatinske autore poput Celestina Medovića, Ignjata Joba, kasnije Emanuela Vidovića, te svestranoga slikara i grafičara Mencija Klementa Crnčića, koji je također omiljeni tržišni autor u Hrvatskoj. Dakako, sve to je stvar hijerarhije u kojoj se u tipičnim kolekcionarskim “paketima” u širokoj upotrebi često nalaze i brojni suvremeniji autori poput Murtića, Berbera, Jordana ili mlađih poput Meglića, Munira Vejzovića, Kuliša, Milenkovića, brojnih kipara i grafičara.

Posljednjih godina ogromno likovno djelo Vlahe Bukovca, nadarenoga mladića iz cavtatske obitelji Fagioni (rođen 1855. godine) koji je trebao postati pomorac, a ispao je slikar i likovni pedagog, dobilo je još više na cijeni zbog nekoliko izložbi koje su posredstvom Moderne galerije Zagreb i povjesničara umjetnosti Igora Zidića priređene prvo u Pragu, a prije godinu dana i u Nizozemskoj, u Den Haagu. Razvijene europske sredine upoznale su iznova našega slikarskoga kozmopolita koji je često mijenjao mjesta boravka i stvaranja, od Cavtata gdje je žario i palio, do Pariza gdje je kao mladac 1882. izložio akt kurtizane “Velike Ize” na ondašnjem Salonu i gdje je, kako je sam svjedočio - bio iznenađen velikim zanimanjem moćne pariške sredine za jedan efektan ženski akt izložen na početku izložbene dvorane. Za mladoga Bukovca bilo je to zadovoljstvo i sreća kakvu je teško kasnije bilo dostići. A baš on ne može reći da nije slikao slavne vladare, kraljeve i državnike, moćnike i male ljude, prijatelje i s posebnom pažnjom svoju djecu i članove obitelji.

- Nizozemska izložba djela Vlahe Bukovca sa stotinu slika bila je iscrpnija od one praške prije desetak i više godina. To je ujedno bilo pokazivanje slikara na “pravom Zapadu”. Zanimljivo je spomenuti da se tijekom tri mjeseca trajanja izložbe naš Bukovac reklamirao plakatima uz bok Cezannea, Matissea i Picassa. To je za nas značilo da se ponovo ravnopravno kao slikar koji je rođenjem potekao iz male zemlje susreo s kontekstom vodećih svjetskih imena, svima znanim autorima, kaže Igor Zidić o Bukovčevoj retrospektivi u Nizozemskoj.

- Vrijedno je reći da je izložba u Den Haagu imala i više od pedeset tisuća posjetitelja. Za nas je to bio uspjeh, uz brojne sjajne kritike i divljenje njihovih kritičara i stručnjaka koji će uvijek strancu naglasiti kako su oni zemlja velikih slikara i visoke umjetničke tradicije – komentirala je Biserka Rauter Plančić, ravnateljica zagrebačke Moderne galerije.

Kako su često zagonetni i teško utvrdivi putevi nekih slika u privatnom vlasništvu, ilustriraju neki podaci objavljeni u velikoj monografiji “Vlaho Bukovac” autorice dr. Vere Kružić Uchytil. Knjiga objavljena prije pet godina dokumentira “Opravljanje mreže” kao “sliku u privatnom vlasništvu”. Igor Zidić na lanjskoj izložbi u Den Haagu navodi da je posuđena iz privatne zbirke Ive Sanadera.

A velika Bukovčeva slika “Pet ćutila” kojom je otvorena ova tema (naslikana u Zagrebu 1897.) bila je u posjedu baruna Vranyczanyja i krasila njegov dvorac u Oroslavju. Neko je vrijeme ta ista slika, zajedno s iznimnim Vranyczanyjevim portretom koji je danas u stalnom postavu zagrebačke Moderne galerije, visjela u Klubu hrvatskih umjetnika i književnika u Frankopanskoj 2. Jedna je to od Bukovčevih slika s prikazom grupe profinjenih ženskih aktova, kupačica u krajoliku uz jezero. Kako navodi dr. Kružić Uchytil, temi akta Bukovac se posvetio tijekom 1897. i 1898. godine, nakon povratka iz Pariza u Zagreb. Moguće je bilo više tih aktova i studija kupačica u prirodi, no nisu svi sačuvani. Prema dokumentaciji koju je dr. Vera Kružić Uchytil proučavala, postoji jedna varijanta “Pet ćutila II” gdje su u kadru prikazane četiri polugole žene, a ta je slika, spomenuto je u monografiji, u vlasništvu zagrebačkoga inženjera.

Skrivaju ga jer je prevrijedan

Kako su aktovi bili Bukovčeva omiljena tema koji su jednom imali svoju popularnost među ljubiteljima umjetnosti, a drugi put su možda bili popularniji portreti ili povijesne teme, slikar je u svojoj bogatoj karijeri slikao ne samo ono što je njemu bilo zanimljivo i ugodno već i ono što su tražili i plaćali naručitelji. A to su često bili portreti pomoraca, kapetana, bankara, vlastodržaca, trgovaca i njihovih supruga, u grupnim portretima s djecom. Njihove je fizionomije, odjeću i simbole možebitnog socijalnog statusa slikar Bukovac majstorski vjerno prenosio na platno.

Mnoge slike negdje su zagubljene. Neke su zaostale u nasljeđivanju u nas i u svijetu, mnogim nasljednicima lica na slikama više ništa ne znače i maknuli su ih u neke zakutke. Često je negdje nešto privremeno nedostupno, bilo zbog neznanja vlasnika ili straha da se ne pročuje da netko ima vrijednu umjetninu. Tako je lako moguće da se iznenada pojavi nakon niza godina, možda pod drugim imenima i nazivima. Za mnogima se još uvijek traga, kao što su svojedobno u Londonu pravu detektivsku potragu za Bukovčevim djelima koja su u nekim britanskim privatnim zbirkama pokrenule Lady Jadranka Beresford Pierce i Flora Turner, a mnoga djela desetljećima ne mijenjaju vlasnike. Potraga je dala rezultate, kao što se budno prate i inozemne aukcije koje mogu dati nova otkrića.

Dok se navode podaci da je poznato preko arhiva ili dokumenata više od 1300 Bukovčevih slika, uvijek neke brojke valja uzimati oprezno. Nikad se ne zna kad će prevagnuti neki nepoznat razlog da privatni vlasnik pokaže ili zamagli svoju umjetninu. Čak i kad se priređuju izložbe kustosi i organizatori moraju poštovati volju vlasnika da ostane anoniman, da se ne oglašava javno i ne govori o svojim vrijednostima. Ako galerist ili kustos prekrši to pravilo privatnosti, može biti siguran da si je zauvijek zalupio vrata kolekcije i izgubio povjerenje vlasnika.