Koji je Dado pravi, a koji je lažnjak?

Nije sasvim jasno kako se to Tomislav Karamarko preko noći prometnuo u favorita predsjedničkih izbora u HDZ-u. Karamarkovo napredovanje prema predsjedničkom tronu u HDZ-u obavijeno je misterioznošću, odigrava se daleko od javnosti, praćeno je kuloarskim pričama o pritiscima, prijetnjama, iznuđivanju potpore... 

Je li, dakle, njegov status favorita posljedica intenzivnog rada na terenu, medijskih manipulacija ili, kako neki krugovi u HDZ-u pričaju, primjene različitih obavještajnih metoda, nije jasno, ali, kako god bilo, činjenica je da ga protukandidati doživljavaju kao najveću opasnost. Pogotovo Darko Milinović. Iz svih oružja puca po Karamarku i upravo tom vatrom najviše govori o sebi. Prozivajući Karamarka razotkriva sebe kao političara koji na poziciji šuti, a žestoko udara tek kad se za poziciju bori.

Pitanja koja Milinović postavlja Karamarku relevantna su i zaslužuju odgovor, ali zašto ih strastveni Dado nije postavljao dok su njih dvojica zajedno sjedili u Vladi? Ili, čak i prije? Zašto nije rekao, naprimjer, Ivi Sanaderu da griješi što Karamarku daje ministarsko mjesto jer je riječ o čovjeku za kojim se vuku repovi nekih nejasnih, čak mutnih poslova i optužbi za pogodovanje tvrtki kojoj je bio jedan od osnivača? Zašto nije rekao Sanaderu da Karamarko ne može biti ministar unutarnjih poslova koji će se zdušno boriti protiv kriminala i korupcije, s obzirom da je godinama bio na čelu obavještajne službe i nije učinio ništa da spriječi korupciju ili istraži velike afere? Zašto nije rekao Jadranki Kosor, kojoj je i danas zamjenik u stranci, da ne daje Karamarku svetu iskaznicu HDZ-a jer je on HDZ izdao triput, prvi put kad je bio s Jožom Manolićem, drugi put kad se spetljao sa Stipom Mesićem i treći put kad je dopustio da obavještajna zajednica spava dok korupcija cvjeta? Zašto nije savjetovao Jadranki Kosor da se od njega distancira jer mu se čini jako sumnjivo što policija, kojoj je Karamarko ministarski nadređen, hapsi samo članove HDZ-a, iz čega bi se moglo iščitati da je Karamarko dio neke urote osmišljene za uništenje stranke?

Sve to Dado pita danas kad se s Karamarkom bori za iste stranačke birače, one koji se osjećaju kao istinski desni konzervativci i nostalgično se sjećaju vremena pod Franjom Tuđmanom, u kojima je HDZ bio nepobjediv. Da je te stvari pitao Sanadera i Kosoricu, svakoga  u svome dijelu premijerske šihte, bio bi glavni frajer. Vjerojatno bi ostao bez ministarske pozicije, ali stvarno bi bio frajerčina. Političar koji se ne boji boriti za načela, kojemu su ljudsko poštenje i poštivanje zakona sveto pismo. Time što ih postavlja tek danas u kontekstu stranačkih izbora degradira onoga Darka Milinovića koji je kao ministar zdravstva i potpredsjednik Vlade sjedio uz, da citiram Franju Tuđmana, tog i takvog Karamarka. Današnji Dado govori kako je ondašnji Dado svjesno kao ministar u Vladi, a kasnije i u stranci, bio uz čovjeka kojega drži najodgovornijim za procvat korupcije u Hrvatskoj, za nekažnjavanje afera, za kriminalizaciju HDZ-a kroz istražne postupke... Dakle, koji je Dado pravi? Ovaj koji danas pravednički grmi kako bi upozorio biračko tijelo HDZ-a na opasnost koja stranci prijeti od Karamarka? Ili onaj Dado koji je tri godine bio s Karamarkom u Vladi? Jedan mora biti lažnjak!

Milinovićev politički profil, nažalost, više je pravilo nego iznimka. U svim strankama postoje ljudi koji su spremni šutjeti radi vlastitog probitka ili ostvarenja ambicije. Jednostavno se prave da stvari koje se događaju u nekom drugom ministarskom resoru nemaju veze s njima. Ili da se neko suspektno kadrovsko rješenje njih ne tiče, pa što bi o tome i govorili.  I kako bi im bilo lakše, valjda u sve to i vjeruju. Međutim, ako takvi ljudi prevladavaju u velikim strankama koje se izmjenjuju na vlasti to se pretvara u katastrofu za državu. S takvim ljudima državna vlast ne može funkcionirati u interesu naroda, nego samo štititi interese male skupine političkih elitista. Svi oni koji su šutjeli i šute kako bi sačuvali svoje ugodne fotelje i dobro plaćene pozicije odgovorni su za st(r)anje u kojemu se Hrvatska nalazi. I kad, kao Dado Milinović sad, puknu i o nečemu progovore po principu naknadne pameti narodu samo ostaje mučnina u želucu. Dado može sad vikati koliko hoće, ali to ostaje tek drugorazredna monodrama o grčevitoj borbi za novu poziciju.