Kome su ekonomski savjetnici nužni, a kome ne?

Formiranjem širokog savjeta za ekonomiju, Predsjednik kao da nas vraća desetak godina unazad, na početak Mesićevog mandata.

Dva brda, dva ekonomska savjeta, no dok onaj na Markovom trgu (u sastavu Lovrinčević, Škegro, Švaljek, Perić)  podupire kredibilnost Vlade premijerke Kosor, isto se ne bi moglo jednoznačno reći i za ekipu koju je okupio novi šef države Josipović. U njegovu je daleko brojnijem savjetničkom timu tek nekoliko zvučnih imena istoga, visokog ranga u sferi ekonomske struke (poput Katarine Ott i Borisa Cote), dok je s ostatkom ekipe Josipović na neki način preslikao, te malo proširio Sanaderovo, prilično neefikasno ekonomsko vijeće.

Stjepan Mesić je kazao kako odlazi zadovoljan jer Hrvatsku ostavlja u dobrim rukama. Photo Martina Horvat

Tako široka i raznorodna, a institucionalizirana savjetnička ekipa, pokazalo se u praksi, ne može imati veliki domet. No za funkcioniranje predsjednika države, to ni izdaleka nije važno kao što je bilo važno za rad Vlade. Josipović nema ovlasti za vođenje nacionalne ekonomije, a kad se unatoč tome upustio u formiranje širokog savjetničkog tima upravo za tu oblast, kao da se vratio desetak godina unazad, na početak mandata bivšega predsjednika Mesića, kad su također postojale iluzije da se upravo s Pantovčaka mogu preokretati ekonomski trendovi. Ali s te adrese teško se može nadomjestiti nedostatak volje ili snage na Markovom trgu.  

Jedan me svjedok toga doba podsjetio da se u prvim mjesecima detuđmanizacije, potkralo još puno drugih Tuđmanovih manira, pa se recimo, Mesića po povratku iz inozemstva moralo dočekivati na aerodromu sa špalirom od 12 dužnosnika, uključujući i predsjednika Vlade... U to je vrijeme postojala i ideja da predstavnici Ureda predsjednika sudjeluju u radu Vladinih koordinacija. Mic po mic, takve su ideje ugašene, a predsjednička praksa postupno se adaptirala na novi Ustav, koji je ovlasti šefa države omeđio na vanjsku politiku, obranu i nacionalnu sigurnost. 

I ovaj put, s vremenom će puno toga doći na svoje mjesto. Asocijacija na paralelno 'ministarstvo gospodarstva', ipak je isprovocirala oštru reakciju premijerke Kosor. U toj reakciji naznačila je crtu preko koje se Josipović ne bi trebao miješati u domenu Vlade. Kad bi Kosor samo znala koliko puta su se tako razljućenima našli njeni prethodnici Sanader i Račan? Koliko ih je puta Mesić izbezumljivao svojim postupcima i izjavama, opravdanima ili neopravdanima, pa ipak nisu javno reagirali. Držali su se nepisanog pravila da premijeri ne kritiziraju u javnosti šefa države. Time se naime poručivalo da poštuju instituciju predsjednika Republike, a ujedno su izbjegavali blamažu koju bi im svađa s Mesićem donijela u očima međunarodne zajednice. No ključni razlog za suzdržanost bio je vjerojatno taj da se ionako osjetljiva komunikacija sa šefom države, ne ugrožava i javnim verbalnim ispadima.

Jadranka Kosor, Vladimir Šeks, Ivo Josipović i Stjepan Mesić Photo Tea Šupe

Pretpostavimo da Jadranki Kosor ne leže te igre dvostrukog lica, i da joj se iskrenost u kritici ne smije zamjeriti. No javnom kritikom Josipovićevih postupaka oko postavljanja savjetničkog tima, nije puno postigla.

Kako sada stvari stoje, predsjednik države može sastav svoga ureda rastezati i skupljati kao harmoniku, neovisno o tome što tko mislio. Sve od 2001. godine do danas, nikad naime nije ispoštovan članak 106. ustava, koji kaže da se  'ustrojstvo i djelokrug Ureda uređuje zakonom i pravilnikom'.

Veliki entuzijast pravne države, Petar Marija Radelj, svojedobno se popeo na glavu svim nadležnim institucijama dokazujući da su suodgovorne što predsjednik države faktički funkcionira mimo Ustava, pa je i odlukom Ustavnog suda Vlada obvezana na predlaganje odgovarajućeg zakona o Predsjednikovo uredu. Ali uzalud. Ni Račanova ni Sanaderova Vlada nisu zbog jednog zakona (o ustrojstvu Ureda Predsjednika), htjele ulaziti u sukob s Mesićem, a ni na Pantovčaku nije bilo volje da se takav zakon instalira. Pa je ustroj Predsjednikova ureda, uključujući cvjećare i krojače, četrdesetak ugostiteljskih djelatnika,  desetke raznih drugih logističara i tridesetak državnih dužnosnika, ostao stvar osjećaja za mjeru i percepciju vlastite uloge i važnosti samog predsjednika.

Premijerka Kosor mogla je izabrati i drugu taktiku. Nespretnosti vezane uz imenovanje Josipovićevih savjetnika mogla je elegantno prešutjeti, a u tihoj suradnji predložiti mu zajednički angažman na predlaganju zakona koji bi Ured predsjednika napokon definirao onako kako to nalaže ustav. Osim ako u HDZ-u doista misle kako zaoštravanje prema šefu države može biti potporanj kampanje za iduće parlamentarne izbore i kako je Josipović dovoljno politički  nevješt da će se na tu udicu dati upecati. Ali ni Jadranka Kosor ni Ivo Josipović ne djeluju mi kao političari koji bi svjesno igrali na kartu permanentnog sukobljavanja.