Kosor - od medijske miljenice do medijske žrtve

Svakodnevnim izjavama pred kamerama najlakše je podgrijavati popularnost, ali kad za takvo pakiranje ponestane sadržaja, ostaje praznina.

Gdje je nestala Jadranka Kosor, ona koja se tako spretno obraćala medijima nakon  što joj je Sabor potvrdio premijerski mandat? Gdje je nova šefica Vlade koja je u istom danu podijelila nebrojeno intervjua, u trenutku dok se javnosti i nije moglo bog zna što reći, a da pri tom nije učinila ni jedan gaf?

Prošli tjedan bio je potpuna suprotnost tome briljantnom početku. Premijerkini odnosi s medijima spali su na preniske grane, što se i u doslovnom i u simboličnom smislu vidjelo kad je bez zaustavljanja prošla pored splitske dopisnice Novog lista koju je tjelohranitelj oborio na zemlju. Mogu zamisliti taj užas i poniženje kakvo doživljava novinski izvjestitelj koji mora juriti za državnim dužnosnikom s fotoaparatom i diktafonom, i kad ga netko usred toga stresa još i baci na pod. Iz premijerkinog kruga izostala je bilo kakva isprika, a dok se taj skandal još nije pravo ni slegnuo, nastao je novi. Razljućena krajnje neugodnim analiziranjem načina na koji je došla do sadašnjeg stana, za vrijeme HTV-ove emisije Nedjeljom u 2, premijerka je preko odvjetnika zaprijetila tužbom.

U nepunih devet mjeseci, šefica je Vlade potrošila fazu miljenice medija i upala u drugu suprotnost. Upravo spomenuta dva slučaja lako će detektirati kako je do toga došlo. Pojedini državni dužnosnici, a to se posebno odnosi na premijere i predsjednike države, provode pomalo nakaradnu politiku odnosa prema medijima. Umjesto da te odnose profesionaliziraju, da se drže onih komunikacijskih okvira u kojima obje strane moraju slijediti određena pravila, oni kao da uživaju u tome da ih mediji prate u mnogobrojnim situacijama, a da onda s nogu i usputno, najčešće i potpuno nepripremljeni  odgovaraju na njihove upite. Ta igra s medijima pretvorila ih je u igračke medija. Sad je teško nazad. Slučaj s nesretnom novinarkom koju je premijerkin tjelohranitelj bacio na pod, također je dio takvog političkog pejsaža, gdje bulumenta novinara i fotoreportera juri za državnim dužnosnikom, pri čemu dolazi do bespotrebnog, ponižavajućeg naguravanja sa sigurnjacima. Incidenti su uvijek mogući, a takve ih situacije upravo prizivaju.

Što je alternativa? Možda nešto manje svakodnevnog pojavljivanja pred kamerama, manje usputnih, nejasnih izjava, ali nešto više medijskih istupa kojima bi se dala i odgovarajuća dubina i potrebna širina. Zašto bi političari morali istupati u javnosti i onda kad ne mogu ili nemaju što novo reći, i kad su zbog toga prisiljeni govoriti u šiframa? Zašto svoju kredibilnost ne čuvaju za dobro pripremljene konferencije za tisak, tempirane za trenutak kad se javnosti doista moraju, sadržajno i uvjerljivo obratiti? Svakodnevnim izjavama pred kamerama najlakše je podgrijavati popularnost, ali kad za takvo pakovanje ponestane sadržaja, i mediji i javnost prepoznati će prazninu.

I sve što se događalo tijekom prošlonedjeljne emisije voditelja Aleksandra Stankovića, može se pripisati svojevrsnoj praznini. Banski dvori nisu temeljito odgovorili ni na jednu od tema koje ovih dana okupiraju Hrvatsku. Ni na skok nezaposlenosti na 18,3 posto, ni na moguće zaustavljanje ekonomske krize, ni na objavljivanje registra branitelja, ili srbijansko odbijanje Pahorovog regionalnog povezivanja... Sadržajni gap popunjava se starom pričom o premijerkinom stanu. Ta priča ima pravno i politički objašnjivi kontekst, ali i važnu moralnu dimenziju u odnosu prema Momiru Drobcu, jednom od dvojice braće koji su početkom 90.-ih bili izloženi  političkoj deložaciji. Grozno svjedočanstvo, grozna sudbina, na koju premijerka odgovara tužbom protiv novinara i još jednom – ovaj put emocionalnom prazninom prema žrtvi deložacije. Što je bilo jednostavnije, ljudskije i normalnije, nego oglasiti se suosjećanjem i željom da se tom čovjeku nadoknadi nepravda, ali Jadranka Kosor nije pokazala ništa od toga. Ona će narušeni ugled štititi tužbom. Učinak se već sad zna.