´Kukuriku koalicija´ je kao fatamorgana

Čačić želi koalicijski ugovor, Milanović oklijeva iako bez Čačića ne može biti premijer.

Ako je računao da će čovjek čiji se politički stil godinama opisuje isključivo građevinskim terminima koji sugeriraju snagu i robustnost, kao što je, naprimjer, buldožer, tiho sjediti u kutu i strpljivo čekati njegovu uzvišenu milost, Zoran Milanović se gadno prevario. Strpljenje je zadnja osobina koju bi netko vezao uz lik i djelo Radimira Čačića. Pogotovo ne beskrajno strpljenje. Uz tešku građevinsku mehanizaciju to jednostavno ne ide. Ona postoji da bi srušila brdo, a ne da bi čekala da se brdo sruši na nju.

Deset je mjeseci prošlo otkako su se Zoran Milanović, Radimir Čačić i Ivan Jakovčić, uvjereni da Jadranka Kosor neće dočekati proljeće u Banskim dvorima, na brzinu okupili oko stola poznatog kastavskog restorana 'Kukuriku', uz probrana se jela i pila dogovorili da će zajedno na parlamentarne izbore te to ne časeći ni časa objavili uzbuđenoj naciji kojoj se HDZ popeo na vrh glave. Bilo je otada još ručkova.

Vlasnici odabranih restorana zadovoljno su trljali ruke. Ceh je svaki put morao biti ponosan, a ni medijska pažnja koju su sa sobom donijeli njihovi ambiciozni gosti iz svijeta politike nije bila loša. No, u političkom smislu svih se tih mjeseci nije dogodilo ništa više od toga. Operacionalizacija strateškog savezništva nije na vidiku.

'Kukuriku koalicija' koja se predstavlja kao savez koji će sutra preuzeti vlast u državi zapravo je još uvijek fatamorgana. Kad je čovjek u posebnom stanju svijesti, onda je vidi i čini mu se stvarna. No, kad bunilo prođe, pogled mu se razbistri, a um sabere, vidi da na horizontu nema ničega.

Photo Marina Damjan

Radimiru Čačiću zbog toga je odavno prekipjelo. Dozlogrdili su mu tzv. koalicijski ručkovi koji su postali njihova jedina rutina. Dozlogrdilo mu je čekati da se Milanović napokon probudi i predloži potpisivanje koalicijskog ugovora koji bi potom ponudili biračima kao jamstvo da sve te priče o savezništvu nisu isprazna lamentiranja dokonih sredovječnih muškaraca. Čak i kad bi bio strpljiviji više nego što jedan „buldožer“ uopće može biti, Čačić zna da on jednostavno više nema vremena. Nema vremena provesti još jedan mandat u opoziciji.

Zato pritišće Milanovića, zato mu i šalje poruke koje u SDP-u doživljavaju kao ucjenu, zato želi ugovor koji će već sad definirati program, planove, odnose na listama, mjesta u izvršnoj vlasti... Čačić nema vremena riskirati da zbog Milanovićeve neodlučnosti izgubi zadnju priliku da sudjelovanjem u državnoj vlasti utječe na rješavanje gospodarskih problema s kojima se bori Hrvatska.

Pa makar i u kombinaciji s Jadrankom Kosor i HDZ-om! Nije li narod, uostalom, još u davno doba mudro zaključio da sila Boga ne moli! Machiavelli je to preveo u 'cilj opravdava sredstvo'. Pa, ako bi Čačiću koalicija s HDZ-om bila sredstvo da postigne svoj cilj, k vragu i principi, zašto ne! Sljedeći su izbori, jasno je, za Čačića fatalni:  ili će biti na vlasti ili će nestati s političke scene.

No, nisu ništa manje sudbonosni ni za Zorana Milanovića. Bez obzira što je njegova karijera u visokoj politici počela prije smo tri godine i što je od Čačića znatno mlađi, ni on nema vremena. Ostane li SDP u oporbi, Milanović će izgorjeti zauvijek. Ivici Račanu novi bi poraz vjerojatno bio oprošten. Zokiju Milanoviću, koji je iznutra antagonizirao vlastitu stranku, teško. Pitanje je samo shvaća li Milanović koliko je za njega opasno oklijevanje da iskazanu političku volju pretoči u obvezujući sporazum. Istina, SDP je snažan. Istina je i da se atmosfera u društvu okrenula u korist SDP-a.

Istina je da sva istraživanja ukazuju da će SDP pobijediti na izborima. U takvom je kontekstu vjerojatno teško razmišljati da se moraš nečega odreći u korist tamo nekih znatno slabijih. Nije isključeno da se Milanović osjeća toliko nadmoćan u odnosu na partnere kao što se u svoje vrijeme osjećao Muhhamad Ali u odnosu na izazivače.

Radimir Čačić na domjenku HNS-a Photo Saša Jokić

Slavni je boksač otvoreno priznao: 'Teško je biti ponizan kad si tako moćan poput mene'. On je, međutim, bio nepobjediv. Milanović je daleko od nepobjedivosti. Prošle je izbore izgubio kad se činilo da mu je pobjeda već u rukama.

Imao je pravo Muhhamad Ali, teško je biti ponizan kad si moćan. Kome je, međutim, moć ograničena kao što je Milanoviću, poniznost je jedina kvalitetna karta. Jer, stvari stoje tako da bi Čačić uistinu i mogao biti u državnoj vlasti bez SDP-a, ali Milanović ne može biti premijer bez HNS-a.

Ako 'kukuriku koalicija' dopusti da nesuglasice među njima eskaliraju u otrovne strijele koje će jedni po drugima ispaljivati iz zasjede i ako u javnosti prevlada dojam da se već sad svađaju zbog fotelja, lako bi im se moglo dogoditi da u izbornoj noći moraju gledati ozarenu Jadranku Kosor kako ispija pobjednički šampanjac. Dok oni svoj vraćaju u tamni podrum na još četiri godine...