Lesar vs. Milanović u borbi za radnike

Hrvatsku može racionalno urediti samo vlast kojoj neće biti prioritet da bude popularna.

Dragutin Lesar, jedan od rijetkih saborskih stršljenova, bacio je rukavicu u lice Zoranu Milanoviću. „Kad je riječ o pravima radnika SDP je konstruktivno suzdržan poput moga seksualnog života“, ubada Lesar šefa SDP-a dok predstavlja netom osnovane Hrvatske laburiste - Stranku rada. Laburisti će, veli, jedini zastupati interese radnika, radili oni na gradilištima ili u tvornicama, bili liječnici u bolnicama ili sveučilišni profesori...

Uistinu, Lesara je lako zamisliti kako u sabornici grmi o neoliberalnoj kapitalističkoj pošasti koja je zgromila hrvatsko radništvo, a potom se priključuje radnicima koji prosvjeduju protiv vlasnika, Vlade, kapitala, nepravde... Ne treba sumnjati da bi njegova strast bila melem za dušu radnika koji radi, a ne prima plaću, koji je dijete odškolovao za burzu rada, onoga koji strepi da će se uskoro i sam pridružiti svome djetetu pred šalterima za nezaposlene, onoga koji se boji bilo kakve promjene jer je svaka dosadašnja za njega bila hod iz zla na gore... Lesar može biti bombarder jer ne mora razmišljati o odgovornosti koju nosi upravljanje državom. Stranka rada u zemlji u kojoj trenutačno 316.000 ljudi vapi za poslom na izborima će vjerojatno proći jednako kao i Stranka hrvatskih branitelja za koju ne glasuje ni promil od pola milijuna registriranih branitelja. Dakle, nikako.

Milanović kao intelektualni elitist

Zorana Milanovića, pak, nemoguće je zamisliti kao uvjerljivog tumača radničke pozicije. Još manje ga se može zamisliti u prosvjednoj radničkoj koloni. Milanović je u politici prepoznat kao intelektualni elitist. On sigurno nije čovjek za sve društvene slojeve, kao što je primjerice Milan Bandić, koji će u skupim cipelama gacati po blatnjavom predgrađu kao da na nogama ima šlape s placa za 50 kuna i pri tom se neće doimati lažno. No, pitanje je treba li Milanović uopće i težiti tome da bude nešto što nije i praznom retoričkom grmljavinom dokazivati Lesaru ili bilo kome da su on i SDP na pravoj strani? Ne treba! Hrvatskoj trebaju političari koji neće bježati od istine u demagogiju i koji neće pribjegavati istini samo kad nemaju kud. Milanović tek treba pokazati je li takav.

Zoran Milanović Photo Siniša Bužan

No, pitanje je može li on, i kao šef stranke koja je prozvana da je zaboravila radnike, ali i kao pretendent na premijersku dužnost, paralelno s folklorističkim pljuvanjem po vladi Jadranke Kosor zbog nesposobnosti, preuzeti na sebe odgovornost da bijesnim i beznadnim ljudima govori istinu, ako je i ne žele čuti? Može li im reći, naprimjer, da tvrtke koje ne valjaju moraju propasti, prosvjedovali oni ili ne, bila za njihov krah kriva privatizacija, loši vlasnici, nesposobni direktori ili neodgovorna vlast?

U priči o radničkim pravima nema pravednosti. Točno je da su mnoge tvrtke u privatizaciji upropaštene i opljačkane. Točno je i da su tisuće radnika kolateralne žrtve raznih mutnih tipova i nesposobnih uprava. Točno je da država nije znala kazniti predatore, a zaštititi radnike. Točno je da je gospodarstvo u komi, a broj nezaposlenih raste jer vlast u rastrošnoj državi nije pravodobno reagirala. Međutim, kotač povijesti ne može unatrag. Lesar kaže da će laburisti štititi interese radnika. Ali, pitanje je što su danas interesi radnika. Da štrajkovima glađu sačuvaju radna mjesta u propalim tvrtkama? Da prisile Vladu da novcem od poreza spašava tvrtke koje su godinama u agoniji i bez izgleda za oporavak? Da primoraju državu da nastupa kao vlasnik i kada to nije? Ili je interes radnika da se smislenom i efikasnom politikom gospodarstvo pokrene s mrtve točke, da se potakne poduzetništvo koje jedino može stvoriti nova radna mjesta, da se otvore vrata domaćim i stranim investicijama...?

Kratkoročni interes radnika koji ovih dana pripremaju pobunu u Splitu je da se spase njihove tvrtke, pa makar bile i šuplji trabakuli koji će na kraju potonuti. No, dugoročni interes Hrvatske je da država konačno bude uređena logično, svrsishodno i racionalno, a to može izvesti samo vlast kojoj neće biti prioritet da bude popularna. Jer, onaj tko želi biti popularan u pravilu ne govori istinu, ne provodi reforme, izbjegava bolne poteze... Vlast kojoj nije cilj da bude popularna već učinkovita otvoreno će reći svima, pa i nezadovoljnim radnicima da su se već na prvim višestranačkim izborima kad su rušili komunizam opredijelili za sustav koji im neće jamčiti socijalnu sigurnost. No, takva će vlast konačno stvoriti uvjete da ljudi koji su u svojim tvrtkama zbog bilo čega postali prekobrojni, ne budu zauvijek izbrisani iz svijeta rada. Dok ih u neproglašenoj izbornoj kampanji Lesar proziva za neosjetljivost prema radnicima, Milanović i SDP moraju biti svjesni da će, pobijede li na izborima, imati samo dvije mogućnosti. Moći će biti ili popularni ili efikasni. Ne može oboje. I nema trećega.