Loš novi početak bivših šefova tajnih službi

S bivšim obavještajcima u ovdašnjoj politici nikad nije bilo velike sreće. Ta sudbina kao da vuče korijene još od trenutka kad je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman odlučio u Sabor i Vladu posjesti Josipa Manolića. Uvodeći novo državno uređenje, Tuđman je procijenio da mu je potrebno Manolićevo iskustvo, no veliki dio HDZ-a taj izbor nije odobravao, a sve skupa još je bilo manje simpatično liberalnijem krilu ondašnje političke scene. Ni sam se Manolić vjerojatno nije osjećao udobno u toj koži, a kad su na površinu isplivale i velike svjetonazorske razlike, razišao se s Tuđmanom kao poslodavcem i otišao svojim putem...

Dvadesetak godina kasnije, u HDZ-u su se očito ponadali da će s angažiranjem bivših obavještajaca biti bolje sreće. Možda ih je ohrabrila ključna razlika između tadašnje i ove situacije. Manolić je svojedobno  radio za jugoslavensku tajnu službu (u vrijeme dok je Tuđman radio za JNA), a nove zvijezde na HDZ-ovim izbornim listama,  Tuđmanov sin Miroslav i Tomislav Karamarko bili su dugogodišnji šefovi tajnih službi u osamostaljenoj Hrvatskoj. Ali tu negdje kao da prestaju pozitivne strane prebacivanja bivših obavještajaca u aktivnu politiku, što se nekako pokazuje i ovih dana.

Bivši šefovi tajnih službi u političkoj su areni uvijek u prednosti pred ostalim rivalima, već samim tim što raspolažu informacijama, često vrlo osjetljivim, koje će ostalima ostati nedostupne. Zato prema obavještajcima u politici uvijek postoji stanovita podozrivost, nastala u strahu da će oni imati foucheovsku moć nad ostalima. Upoznati su s kojekakvim tajnama, informiraniji od sviju drugih, a s tim osobinama mogu biti u nenadoknadivoj prednosti. Zato je u demokratskom okruženju nekako uobičajeno da se nakon aktivne službe povlače u diskreciju, barem u drugi ili treći red, gdje neće nikome upadati u oko. Ali u HDZ-u su očito procijenili da se na takva, stara ili čak zastarjela pravila, ne treba obazirati.

Tek što su osvanuli na izbornim listama, Tomislav Karamarko na čelu 3. izborne jedinice i Miroslav Tuđman na drugom mjestu u 1. izbornoj jedinici, kao bivši obavještajci  koji otvoreno nastupaju u političkom ringu, upadaju u nevolje.  Prema pisanju Nacionala, DORH istražuje indicije da je nekadašnja Karamarkova tvrtka koristila informacije iz fundusa Sigurnosno-obavještajne agencije kojoj je on bio na čelu. Te su informacije doduše u neformalnom i nepotvrđenom statusu. Protiv Karamarka je još ranije podignuto nekoliko kaznenih prijava od kojih su neke navodno već odbačene, ali sumnje na korištenje informacija tajnih službi u privatnom biznisu, daleko izvan sfere državnih interesa, nisu tema koja ide u prilog prvaku HDZ-ove izborne liste.

Prošle su nedjelje na javnoj televiziji u najgledanijem terminu objavljene tonske snimke dramatičnog razgovora između vukovarskog zapovjednika Mile Dedakovića Jastreba i predsjednika Tuđmana. Jastreb traži pomoć u ljudstvu i opremi, moli za izvlačenje civila, posebno male djece, a Tuđman mu odgovara - ne dolazi u obzir, ili – pošaljite mi to faxom... Tuđman-sin na tu je epizodu međutim odreagirao kao tipičan obavještajac s početka 90-ih. 'Snimke su montirane, sve je proizašlo iz radionice KOS-a, hoće se diskreditirati Tuđmana, a u funkciji Kukuriku koalicije'.

Tako Miroslav Tuđman interpretira jedno viđenje vukovarskih žrtava. Ni riječi o tome zašto ta tema još i danas pobuđuje veliki interes, da li možda zato što nikad nije iskreno razjašnjena i što se mnogi još sjećaju da je Mile Dedaković poslije tih snimki u Zagrebu popio teške batine... Miroslav Tuđman bi želio da vodeći mediji i danas o tome šute, kao što su morali šutjeti prije 20 godina. Obavještajac starog kova, a ni onaj moderniji, pod medijskim reflektorima zasad ne pokazuju baš nikakav sjaj.