Manipulacija iz Banskih dvora: Mrzite njih, ne nas

Na nebu iznad Vlade kao da je ispisano: ´Dragi naš nezadovoljni narode, mi bismo htjeli štošta, ali ne daju nam sindikati, branitelji...´.

Ako država nema novca, zašto Vlada jednostavno ne kaže: „Blagajna je prazna i zato ove godine 240.000 zaposlenih u državnom i javnom sektoru ne mogu dobiti regres, božićnice i dar za djecu. Znamo da se sindikati s time neće složiti, pa ih zato ne pitamo za odobrenje već ih samo obavještavamo o odluci Vlade. Tako mora biti jer nemamo izbora!“? Ako nam, međutim, država nije na rubu bankrota kako kaže ministar financija, ako nismo siromašni kao crkveni miševi, ako se proračun u prvim mjesecima u godini solidno punio i ako je ovo godina izlaska iz krize kako kaže premijerka, zašto Vlada ipak traži od sindikata suglasnost da radnicima u zdravstvu, školstvu, upravi..., uskrati prava koja im je zajamčila dragovoljno potpisujući s njima Kolektivni ugovor? Zašto? Zato što se na sceni upravo odigrava velika manipulacija kojom Vlada istodobno želi stvoriti dojam da je spremna na bolne poteze i dobiti alibi zašto ih ne povlači.  
Kad je guverner Željko Rohatinski rekao da Hrvatska i dalje živi iznad svojih mogućnosti, premijerka Jadranka Kosor kaže: „Svi traže rezove i promjene, žele da se nešto učini, ali nitko ne pristaje da se krene od njega...“ Kad su je proteklih devet i pol mjeseci raznorazni prozivali da država puno troši, a Vlade pokazuje nevoljkost da to sreže i novac preusmjeri u razvoj, nerijetko im je uzvraćala neka oni kažu kome treba uzeti i Vlada će to učiniti. U istom tonu istupao je i šef državnih financija Ivan Šuker i ostali ministri iz HDZ-ova ešalona... Prema im to nije bila namjera, tom ciničnom retorikom pokazali su svu nemoć, jad i gorčinu što ih proždiru iznutra. Na nebu iznad Banskih dvora kao da je nevidljivim slovima ispisano: „Dragi naš nezadovoljni narode, mi bismo htjeli štošta, ali ne daju nam sindikati, branitelji, umirovljenici, seljaci, brodograditelji... Mrzite njih, nemojte nas!“

Naravno, može se i tako. Međutim, odgovornost Vlade je da vlada. Ona je na izborima dobila legitimitet da donosi odluke, pa i one za koje joj neće pljeskati ni njezini birači. Ona mora pokazati spremnost da riskira, pa i po cijenu gubitka izbora. Ako je, dakle, uvjet stabilizacije države u krizi to da se na zaposlenima u javnom sektoru uštedi 600 milijuna kuna, onda odlučna vlada to učini. Ne čeka. Ne pita za dopuštenje. Ona to učini. Bez obzira na posljedice. I bez obzira što je spomenuti novac zanemariva kap u proračunu teškom više od stotinu milijardi kuna.

Naša Vlada, međutim, prebacuje lopticu na tuđi teren i traži suglasnost ondje gdje zna da je neće dobiti. Igra je lukava. Jedan potez, dva marketinški povoljna ishoda. Ako sindikati pristanu, pristat će na podjelu odgovornosti. U tom je slučaju Vlada na konju. Zajedno su u dobru i u zlu. Ako sindikati taj prijedlog odbiju, dat će Vladi argument da dio krivnje za buduće teškoće prebaci na njih, njihovo nerazumijevanje i nepodnošljivu tvrdoglavost. U tom slučaju Vlada možda nije na konju, nego na magarcu, ali još uvijek jaše. Sindikati postaju glavni negativci, radnici u javnom sektoru paraziti, a Vlada ostaje tankoćutna pa neće silom protiv nečije volje... Dok se na javnoj pozornici vodi rasprava o tome može li iscrpljeno gospodarstvo izdržavati tako glomazan proračunski aparat, gubi se iz vida činjenica da gospodarstvo ne ovisi o regresima i božićnicama koje će dobiti ili neće dobiti učiteljice, medicinske sestre, liječnici, spremačice ili pravnice u ministarstvima nego o spremnosti i sposobnosti Vlade i vladajuće koalicije da ukloni sistemske pogreške. Bolni rezovi o kojima svi političari godinama mantraju, ali ih ne provode, Hrvatskoj su potrebni. Međutim, 600 milijuna kuna u zemlji koja svake godine potroši desetak milijardi kuna više nego godinu ranije teško bi se moglo nazvati bolnim rezom! No, dok premijerka upire prstom u neimenovane bundžije koji zazivaju rezove, ali ne daju da se od njih krene, to se ne vidi. Slika je iskrivljena. Svatko svakog mrzi. Svatko je svakome kriv. A svi zajedno stoje na mjestu. Perfidno, nema što!

Što bi, zapravo, trebalo učiniti? Za početak prestati razmišljati o sljedećim izborima. Jer, ako  Jadranki Kosor bude prioritet odvesti HDZ u treću uzastopnu pobjedu i time postaviti nekakav kvazi-rekord na političkoj sceni, onda je vrijeme do izbora za Hrvatsku već sad izgubljeno. HDZ nije pokrenuo strukturne reforme na početku nijednoga od dva posljednja mandata u kojima je na čelu države. Smješkajući se umilno, kao da to nema veze s njim premda je šest godina ministar financija, Šuker to sad i javno priznaje. „Svjesni smo da nismo proveli sve reforme, a sad je pitanje možemo li ih uopće provesti“, govori kao kakav svjedok pokajnik koji će zbog priznanja biti amnestiran. Točno, pitanje je može li ih HDZ sad provesti, ali ako ima petlje može pokušati. Bila bi to, naravno, za njih rizična igra. Izbori su preblizu da bi birači to honorirali. Ali, opet tko ne riskira, ni ne profitira. Uostalom, što je izborni poraz jedne stranke prema nepovratno izgubljenom vremenu u kojem je politikom nečinjenja ili izbjegavanja teških poteza kažnjena čitava zemlja?