Milanka Opačić, cijenjena umjetnica novca

Magla i hladnoća prisiliše me da subotnje predvečerje provedem u toploj sobi, uz obavezan televizijski program. Pa, kud će tko, ne zanimaju me celebritiji i sport, nego ću ja na glavne informativne vijesti jedne TV kuće. Avaj, bilo bi mi lakše da je nestalo struje u mom kvartu, pa taman i da nisam vidjela Toma Jonesa kad je sletio na Pleso. I da nisam čula od ozbiljne političarke, iz još ozbiljnije stranke, a kojoj se smiješi možda i neka važna funkcija, to što sam čula.
    Milanka Opačić i ja se ne poznajemo niti je ona ikada čula moje ime i prezime. Do sada. Žao mi je što je to i sada doživjela, ali, zaslužila je.
    Zato što se usudila reći to što je rekla. U nekakvom obliku sučeljavanja, sve troje političara su nešto govorili, od čega zapravo ništa nisam zapamtila, toliko je bilo upečatljivo.

Na kraju konkretno, blic i „na prepad“ pitanje: da li ste ikada bili bez kune u džepu.

    Jedan političar otprilike kaže: da, kako ne, samo što nisu bile kune nego dinari. Drugi također potvrđuje velike potrebe svoje obitelji sa dvoje djece. A Milanka će, onako pravo ljevičarski, kao Roza Luksemburg, da je sva izumrla radnička klasa ove zemlje razumije: nisam, jer uvijek pazim kako raspolažem s novcem.
    Opa, tu smo dakle, nije predmet radnje baš ono što je pisac htio reći. Nije u ovoj rečenici glavni subjekt - novac, već je glavni glagol – raspolagati. Dobismo svi mi sa linjerom po dlanovima, sa šibom po golim stražnjicama, reče nam političarka da smo glupi i nesposobni i neznalice. Ne poznamo ni tablicu množenja do sto. Ili do 15.000 – 20.000.
    Obuze me sram. Što na svim mjestima koja pohodim i ljudima s kojima razgovaram objašnjavam da nema bolje opcije od one esdepeovske. Unatoč nekim manama i nedostacima. Kao da sam neki njihov kvazi glasnogovornik, a nisam ni blizu da bih bila član. Sada pogotovo ne.
    Esdepeovci, valjda imate nekoga stručnjaka iz oblasti političkoga marketinga koji vas može podučiti i savjetovati kako se snaći i onda kad je neugodno i kad zapravo ne znate što biste suvislo rekli. Pa valjda i vi nekada slušate još uvijek aktualnu premijerku koja će, ako nikako drugačije, kao mačka oko vruće kaše. Pa i priznati da ne zna koliko košta litra mlijeka ili benzina, jer, eto, ona je važna politička persona, pa, ne mora to ni znati, jer ne ide svaki dan po špeceraj.
    Ali, dobivati svakih 30 dana sigurnih i u lipu točnih petnaestak hiljadarki ili tisućica kuna, iliti dobre dvije tisućice eura, uz još neke privilegije, prvenstveno novčane. Pa ljudima koji kopaju po kontejnerima i akademski obrazovanim građanima  koji skupljaju plastične boce ne bi li dobili desetak kuna… radnicama Kamenskoga, škveranima, Dalmatinkama iz Sinja… profesorima i asistentima na fakultetima, onima kojima je zbog neoprostivih razloga oduzeto pravo na rad… onima koji tu sumu prebroje za svih 12 mjeseci jedne godine… svima nama bahato i nadmeno reći da ne znamo raspolagati sa svojih tisuću – dvije – tri kunića, u odnosu na Vaše to i nisu kune – e, to ćemo teško oprostiti.

Osim ako pristajete da se, bar do sljedećih izbora, za četiri godine, mijenjamo. Tako da Vi, kao cijenjena umjetnica novca,  raspolažete, naprimjer, s mojim mjesečnim prihodom, a ja sa Vašim. Pa da vidimo za četiri godine tko je u osnovnoj učio matematiku, a tko markirao.