Milanović zna koliko je Zakon o radu sklizak

Pritisak na Vladu da prema stanovništvu poduzme još oštrije rezove, dosegao je vrhunac. Nakon što je i ravnateljica porezne uprave Nada Čavlović Smiljanec javno natuknula kako postoji spisak tvrtki kojima su tajno opraštane obaveze prema državi, podatak o pedesetak milijardi nenaplaćenih poreza, doprinosa i drugih davanja državnom proračunu, dobio je drugačiju snagu. To više nije samo apstraktna, teško pojmljiva brojka, nego informacija od koje bi mogao početi drugačiji rasplet. 

Šef hrvatskih laburista Dragutin Lesar dobro je znao zašto s tim podacima izlazi usred rasprave o državnom proračunu za ovu godini, te uoči novih izmjena Zakona o radu. Da su se vlasti i državne institucije drugačije odnosile prema velikim poreznim neplatišama, da su primjenjivale ista pravila kao i prema malim poreznim obveznicima (poreze i doprinose ti oduzmu prije nego što vidiš zarađeni novac), država danas ne bi strahovala od ćudljivih rejting agencija. Ne bi bilo potrebe za  novim rezanjem rashoda. Ministar financija ne bi se trebao brinuti zbog  deficita, niti gledati gdje bi se prije zadužio. Polovina godišnjeg proračuna pluta u  nenaplaćenim državnim potraživanja kod raznih, živućih ili ugaslih poreznih neplatiša. Neki tvrde da bi se i do 50 posto toga iznosa moglo naplatiti. Sve ako se u toj procjeni pretjeruje, ostaje oko 9 milijardi kuna nenaplaćenih koncesija, za koje znalci tvrde  da su u posjedu  mahom dobrostojećih tvrtki. Te su tvrtke  jednostavno iskoristile jednu šlampavu klauzulu ugovora s državom i novac zadržale za sebe, a država ih nije puno pitala za dug. Zamislite proračun s devet milijardi kuna više na prihodnoj strani, nego što je to sada?

Usred podsjećanja na takve podatke, poruke poslodavaca koji kažu da su 'zadovoljni Vladom', ali da traže 'još oštrije rezove',  teško mogu zadržati uvjerljivost. Baš kao i teza da je ključni problem hrvatskog gospodarstva postojeći Zakon o radu. I taj, dosad rastući pritisak preko određenih medija, sad bi mogao malko splasnuti. Prvo, zato što sindikati ne bježe od toga da se  dogovorno riješi produženo trajanje kolektivnih ugovora koji su u krizi postali neodrživi i drugo, zato što je premijer Milanović svjestan toga što bi značilo daljnje, zakonsko umanjivanje radničkih prava, koja ionako nisu zaustavila masovne otkaze u realnom sektoru.

Upravo na Zakonu o radu, Račanova je Vlada zamalo pala, a Jadranki Kosor to se i dogodilo, nakon što je protiv izmjena toga zakona prikupljeno preko 700 tisuća potpisa, pa je Milanović lako mogao shvatiti gdje je za Vladu doista sklisko.  

Trajanje kolektivnih ugovora, to je tema o kojoj su sindikati spremni razgovarati s Vladom kao poslodavcem, pa i u kontekstu izmjena Zakona o radu, iako tvrde da je problem rješiv i bez zadiranja u ZOR. Ali sve preko toga, braniti će tvrdnjom da je postojeći Zakon o radu potpuno usklađen s europskim standardima i da poslodavcima nudi rješenja koja oni jednostavno nisu iskoristili. Od rada na nepuno radno vrijeme, rada kod dva poslodavca, privremenog zapošljavanja putem agencija, do takozvanih stalnih sezonaca.

Sam Milanović tvrdi kako Vladi nije ni u primisli mijenjati išta osim trajanja kolektivnih ugovora. 'Kad jednom krenete rezati, nećete nikad stati, jer u očima neoliberalnog poduzetnika, dakle onog koji gleda samo profit, a ne društvenu odgovornost, idealno je stanje u kojem nema nikakve obaveze', kazao je premijer pred svim zastupnicima, a Lesar pomno spremio u web arhivu.

Ta neće valjda premijer sam sebe demantirati!