Ministar s lopatom, što je tu čudno?

Demagoški trik, samoreklama ili prava stvar? U slučaju Freda Matića, ministra koji je s braniteljskom ekipom krčio snijegom zametene prilaze do zabačenih žumberačkih sela, radi se o ovom zadnjem. Matić ne djeluje kao 'salonski' ministar. Braniteljska populacija ostala je povezana i nakon što je rat završio. Njih je lako motivirati, organizirati, pa i  dovesti ih s lopatama za snijeg u podnožja zametenih sela, a Matić je jedan od njih. Niti su glumili oni, niti je glumio on.

Učinili su dobro drugima, kroz to su se i sami dobro osjećali. Sam Matić, sada ministar, državni dužnosnik i pripadnik političke elite uglavnom ogrezle u snobizam, učinio je iskorak. Ako su ljudi blokirani u snijegu, ako se to ne može riješiti mehanizacijom, zašto se i ministar jedne male države kao što je Hrvatska, ne bi istinski prihvatio lopate? Ili nam je draže da ga s takvim alatkama gledamo smo na simboličnim otvorenjima radova, što ga također odvlači od 'mislećeg' posla, a služi isključivo političkom marketingu, ne i običnim ljudima.

Matićeva žumberačka akcija pozitivna je i u smislu suzbijanja kolektivne apatije, osjećaja nemoći i bezvoljnosti, koji se s godinama uvukao u hrvatsko društvo. Situacija je već dugo takva da malo tko može pomoći sebi, a onda teško pomaže i drugima. Skupina branitelja koji skupa s jednim ministrom, ručno razgrću snijeg da bi pomogli izoliranim stanovnicima žumberačkih brda, bili su u tom smislu poticajan prizor.

Kopču s realnim svijetom, na svoj je način potražio i ministar zdravlja  Rajko Ostojić. Iako mu se građani mogu s pitanjima obraćati pismima i internetom, odlučio je jednom tjedno odvojiti vrijeme za osobni kontakt s njima i njihovim udrugama. Profitirati će obje strane. I nezadovoljni korisnici zdravstvenih usluga i sam ministar, koji će dobiti i neposredan uvid u to s čime se pri postojećoj organizaciji zdravstva susreću pojedine skupine pacijenata.

Naravno da se i taj potez kao i Matićevo razgrtanje snijega može podvesti pod demagoško dodvoravanje javnosti, ali zašto ne bismo obrnuli stvari, pa uzeli kao normalno da se ministar ne srami fizičkog rada i da kontakt s običnim svijetom smatra dijelom svojeg redovnog posla.