Ministarske plaće kao zadnja linija obrane

Kad je novoizabrani francuski predsjednik Hollande smanjio plaće sebi, premijeru i ministrima za 30 posto sigurno to nije učinio zato da bi spasio francuske građane. Nije glup da bi mislio da je to spas. Tako je jasno da je to učinio kako bi poslao svojim građanima poruku da najviši državni dužnosnici shvaćaju težinu trenutka i da su se i sami spremni suočiti s ekonomskim problemima koj muče zemlju. Učinio je to kako bi pokazao da im trenutačna politička činjenica da su državni dužnosnici nije štit iza kojega će se sakriti. Naravno da je to populizam. Međutim, to je i znak odgovornosti i suosjećanja s onim Francuzima koji teško žive, koji nemaju posao, koji će dobiti otkaz, koji ovise o socijalnoj pomoći, koji gube nadu u budućnost...

Suočen sa zahtjevima da se po uzoru na francuski primjer plaće srežu i članovima hrvatske Vlade, čisto zbog simbolike, premijer Zoran Milanović uzvraća da bi to narušilo sustav jer bi se plaće morale smanjiti svima u državnoj upravi, a to bi dovelo, veli, do odljeva najboljih kadrova u privatni sektor. Ma dajte! Kako to da politički potez  koji je povukao francuskio predsjednik i koji u prvome redu govori o njegovu poimanju morala u politici i upravljanju državom nije narušio sustav? Kako to da najkvalitetniji kadrovi koje ima francuska vlada nisu nakon kresanja otperjali u privatni sektor? Kao to da Francuska nije na koljenima zbog masovnog odljeva najboljih mozgova iz državnog u privatni sektor?

U Hrvatskoj stvari stoje drugačije. Kukuriku Vlada ponaša se kao Superhik iz poznatog stripa o Alanu Fordu. U pravilu uzima sirotinji. Odnosno običnim građanima. Politički sloj zasad ne dira. Građanima je poslala veće račune za struju, plin, vodu, veći PDV, njima šalje poruku da ih čekaju još teža vremena, da se Vlada ne može miješati u privatni sektor, da božićnice, regrese i slične „tradicionalne vrijednosti“ mogu samo sanjati... Njima šalje poruke da su kolektivni ugovori koji su štitili prava radnika bezvrijedne gomile papira i da je kolektivno pregovaranje besmisleni relikt nekih prošlih vremena. Njima poručuje da manje telefoniraju pa će imati za struju i plin. Njima poručuje da im je najbolja prva prilika koju država može smisliti rad na godinu dana za 1600 kuna mjesečno...

Ako bi smanjivanje plaća premijeru i ministrima i bio isprazni populizam, i potez koji, kako kaže ministar rada Mirando Mrsić, ne bi nikoga spasio, premijer Milanović bi se povlačenjem tog poteza pokazao kao političar koji razumije trenutak u kojemu žive građani koji su mu dali povjerenje kako bi im vratio vjeru u bolji život. Zasad rade sve da ubiju i zadnju nadu. Pesimizam svakodnevno raste. Ne zna se što je gore, da se pretvori u potpunu rezignaciju ili u očaj.  

Kad je riječ o eventualnom odljevu najboljih kadrova iz politike u privatni sektor, baš bi bilo zanimljivo provjeriti bi li se to uistinu dogodilo. Bi li, naprimjer, Radimir Čačić otišao raditi u Agrokor kod Ivice Todorića zato što mu je premijer srezao plaću za 30 posto? Naravno da ne bi. Najvažnijemu hrvatskom poduzetniku on je sigurno korisniji u Vladi, nego u Upravi Agrokora. Direktora ionako ima dovoljno. Trebaju mu ministri. I ne samo njemu. Bi li premijer Milanović otišao raditi za Emila Tedeschija? Ili, Milanka Opačić za Ivicu Mudrinića? Ili Arsen Bauk za Anđelka Leku, vlasnika Sheratona i niza drugih hotela? Ma hajte, molim vas, rekao bi na to Milanovićev bivši stranački šef, pokojni Ivica Račan.

Smanjivanje plaća ministrima sigurno ne bi spasilo državu. Ali, ne bi ni njih egzisencijalno uništilo, pa se postavlja pitanje čemu onda toliki otpor i čemu toliki trud da se argumentira kako se u Hrvatskoj ne može provesti nešto što se može u Francuskoj. I znači li to da su se Milanović, Čačić, Mimica, Grčić, Linić i svi ostali borili na izborima da dobiju vlast radi ministarskih plaća? Kad mali, obični Hrvat dobije otkaz ili padne u depresiju nakon Čačićevih i Linićevih opservacija o neizbježnost svega lošeg što se još treba dogoditi, u nemoći slegne ramenima i kaže lako je njima govoriti, oni imaju visoke i sigurne plaće, i što oni znaju kako narod živi. E, zbog toga bi ovakav politički potez bio koristan. Djelovao bi kao apaurin, jer bi ukazao da su najviši po položaju spremni približiti se narodu. I da u vremenu u kojemu mnogi životare na rubu ni oni ne žele biti zaštićeni na račun pioreznih obveznika.

Pokojni akademik Ivan Supek apelirao je svojedobno da politički dužnosnici rade za svoj narod bez plaće. To je, naravno, utopija. Politika mora počivati na stvarnosti i zato nitko ne misli da bi ministri trebali raditi besplatno. Ali, tako se čvrsto opirati čak i razmišljanju o ideji da privremeno, dok gospodarstvu ne krene, srežu sebi plaće izaziva odbojnost jer taj otpor pokazuje da se narodni izabranici ipak osjećaju drugačijima i više vrijednima od naroda koji ih je izabrao. U zemlji u kojoj se s političkog vrha radnicima šalju poruke da su nekreativni i lijeni, ministarske su plaće, čini se, zadnja linija obrane. Sve može pasti, ali one – ne! Premijeru, zar je stvarno tako?