Ministre Milinoviću, tko je mojoj mami dao spermu? - In medias res - Komentari - Hrvatska

Ne oduzima li pravo roditelja djetetovo inicijalno i fundamentalno pravo da zna tko je bio donator sperme ili jajne stanice?

Kontroverzan zakon

Novi Zakon o umjetnoj oplodnji koji se već mjesecima razvlači po medijima, a na kraju će epilog dobiti i na Ustavnom sudu, sigurno je jedan od najkontroveznijih hrvatskih zakona. Krenuvši od prvotnog plana kako par mora biti u braku da bi mogao na medicinski potpomognutu oplodnju pa do toga kako se neće smjeti smrznuti više od tri oplođena zametka. No čini se kako se neke stvari ipak mijenjaju. Po novom će zakonu sad i parovi koji nisu u bračnoj zajednici moći na potpomognutu oplodnju, ako potpisom kod javnog bilježnika to potvrde. Međutim, tri smrznuta zametka ostaju, unatoč žestokim protivljenjima nevladinih udruga, pa i velikom krugu političarki.

Nakon niza godina u Hrvatskoj bi mogla opet oživjeti donacija sperme. Banke sperme koje već imamo, njih dvije, već su godinama prazne, što zbog izostanka zakonskih okvira kojima bi se regulirala donacija, a što zbog navodno skupog testiranja produkta muške plodnosti. Međutim, kako stvari sad stoje, banke bi se mogle početi puniti. Tome će uvelike pridonijeti novi Zakon o umjetnoj oplodnji prema kojem će biti dopušteno anonimno doniranje sperme, ali sasvim sigurno i financijska korist koju će dobiti davatelji sperme i jajnih stanica.

Imaju li djeca pravo znati?

Međutim, iako na prvi pogled donacija sperme i jajnih stanica, koja će po novom Zakonu o umjetnoj oplodnji biti dopuštena, izgleda u redu, ipak će sa sobom povući i nove kontroverze. A jedna od njih će sasvim sigurno biti imaju li djeca rođena takvim načinom umjetne oplodnje pravo znati imena donatora sperme ili jajne stanice ili pak sperme i jajne stanice?

Trenutno zakonski okvir kojim se regulira to pitanje ne predviđa to osim u posebnim situacijama. Odnosno, prema novom zakonu dijete će imati pravo saznati ime donora, ali samo u slučaju ako se radi o nekoj teškoj nasljednoj bolesti, a odluku o otkrivanju identiteta moći će odobriti samo posebno formirano nacionalno povjerenstvo. Dakle, djeca neće znati tko su im 'roditelji', odnosno od koga su nastali. Znat će samo roditelje koji su ih odgojili i brinuli se za njih. I dok, s jedne strane, upravo to i čini nekoga roditeljem, briga za dijete, s druge strane, postavlja se pitanje imaju li djeca pravo znati sve o svom životu.

No, valja istaknuti da ne postoji jedinstveno tumačenje odredaba Konvencije o pravima djeteta, već ono ovisi o unutarnjem poretku i zakonodavstvu svake države članice, otuda u praksi mnogih zemalja postoje različita rješenja i s obzirom na temu koju navodite. Prostor za različita tumačenja daje i formulacija «koliko god je moguće», kao i obveza iz članka 3. Konvencije da se u svim postupanjima koja se odnose na djecu uvijek daje prednost najboljem interesu djeteta. Međutim, s obzirom da iz Zakona o medicinskoj oplodnji proizlazi da će se punoljetnom djetetu omogućiti pravo na saznanje o njegovim biološkim roditeljima, podsjećam da se tu radi o djetetu u krvno-srodničkom smislu, ali zapravo o odrasloj osobi. Dakle, takvo pravo punoljetne osobe ne može se tumačiti odredbama Konvencije o pravima djeteta niti se uskraćivanje takvog prava može smatrati kršenjem prava djeteta.

Mila Jelavić, pravobraniteljica za djecu

Prema članku 7. Konvencije o pravima djeteta koju je usvojila Opća skupština Ujedninjenih naroda, a čiji je potpisnik i Hrvatska, ima. Samo što svaka država taj članak prilagođava svojim zakonima. Naime, u članku 7. stoji kako dijete mora biti upisano u matične knjige odmah nakon rođenja i od rođenja ima pravo na ime, pravo na stjecanje državljanstva i, koliko god je moguće, pravo da zna svoje roditelje i uživa njihovu skrb.

Koliko god je moguće...

A upravo ove četiri riječi koliko god je moguće, svaka država prilagođava sebi. Naime, u nekim zemljama je anonimno doniranje zabranjeno, dok u nekima nije. Primjerice, Velika Britanija je 2005. godine zabranila anonimnu donaciju. Činjenica je da je od tada donacija sperme pala za gotovo 80 posto, međutim Britanci su stavili prava djece, u tom slučaju, na prvo mjesto.

Naime, kad žena uzima donatorsku spermu podrazumijeva se, a to im je i zakonom regulirano, da dijete nema prava na nikakva prava od donora, poput prava na alimentaciju ili uzdržavanje ili pak na nasljedstvo od donora čime se zapravo štite donori. Osim toga, sprečava se i jedna potencijalno neugodna situacija. A to je održavanje veze ili rađanje djece ili sklapanja braka među krvnim srodnicima, a koji to nisu ni znali.

Konkretnije, nije se jednom dogodilo da se, ne znajući da su u krvnom srodstvu, ožene (polu)brat i (polu)sestra. Pitanje je koliko bi takvih slučajeva bilo u Hrvatskoj, koja je i tako mala zemlja.

Prema tumačenju pravobraniteljice za djecu Mile Jelavić, Hrvatska je te četiri riječi sebi 'prilagodila' na način da je u Zakonu o umjetnoj oplodnji stavila odredbu kako će se punoljetnom djetetu omogućiti pravo na saznanje o njegovim biološkim roditeljima.

- Dakle, takvo pravo punoljetne osobe ne može se tumačiti odredbama Konven

UNICEF podržava provođenje Konvencije u najvećoj mogućoj mjeri u svakoj pojedinoj zemlji, ali ta se mjera ne može univerzalno utvrditi, jer ovisi o socijalnim normama i dostignutom stupnju ekonomskog i društvenog razvoja. UNICEF nije ovlašten javno komentirati usklađenost neke zakonske odredbe Konvencijom, već o tome svoj sud može dati jedino Odbor za prava djeteta pri Visokom povjerenstvu UN-a za ljudska prava. Odbor periodično razmatra stanje u zemljama koje su ratificirale Konvenciju i poziva sve sudionike civilnog društva da, uz Vladu, daju svoje mišljenje o provođenju ili neprovođenju Konvencije. Različite zemlje imaju vrlo različito regulirano ovo pitanje, a rješenja bi trebala biti rezultat kvalitetne javne rasprave stručnjaka, civilnog društva i svih zainteresiranih dionika. Pri tomu u svakom demokratskom društvu nužno dolazi do razlika u mišljenjima i potpuna suglasnost u pravilu nije moguća. Pretjerano pojednostavljenim ili jednostranim gledanjem obično se previđa neka druga strana problema. Prava djece kao i druga ljudska prava međusobno su povezana, a ponekad i suprotstavljena, pa izdvajanje i inzistiranje samo na jednom može dovesti do ugrožavanja nekog drugog prava.

Tanja Radočaj, predstojnica ureda Unicefa za Hrvat

cije niti se uskraćivanje takvog prava može smatrati kršenjem prava djeteta- kaže Jelavić.

Sebičnost ili zaštita?

Drugim riječima, kad dijete napuni 18 godina, onda je kasno pozivati se na Konvenciju o pravima djeteta jer dijete zapravo više nije dijete.

Radi li se tu zapravo o sebičnosti roditelja/ zakonodavca, dakle onog tko brine o djetetu ili pak zaštiti djeteta.

Nažalost, čini se kako je prije riječ o sebičnosti. Fundamentalno pravo svake osobe jest da zna i da ima pravo znati od kuda potječe i tko su mu roditelji, biološki ili socijalni. Zašto dijete ne bi trebalo ili smjelo znati tko je bio donor? Da se zaštiti osoba koja je za novac (pro)dala spermu ili jajnu stanicu ili da se dijete zaštiti od takve osobe? Ili pak da se zaštiti roditelj koji je 18 godina odgajao i brinuo se o tom djetetu? U svakom slučaju, zakonom se štiti odrasla osoba, a ne dijete.

S jedne strane, parovi koji su neplodni i žele imati djecu nemaju druge nego pomoć tražiti u donatorskim ustanovama sperme i jajnih stanica što je legitimno i u redu.

S druge strane, može se postaviti pitanje koga se zapravo liječi? Želju roditelja, majke ili oca, koji žele imati dijete, ali istom tom djetetu u startu oduzimaju pravo da zna kako je nastao- spermom ili jajnom stanicom druge osobe. Odnosno, tko je taj donor koji im je omogućio da dođe na svijet?

Drugim riječima, ne oduzima li pravo roditelja djetetovo inicijalno i fundamentalno pravo da zna? Jer, činjenica je da upravo ono što neki smatraju nebitnim, poput sperme i jajne stanice, je to zbog čega neki mogu začeti dijete, a neki ne.

I na kraju, svako dijete rođeno na takav način, s razlogom može postaviti pitanje i biti će u pravu: Ministre Milinoviću, tko je mojoj mami dao spermu?

	Login
	Lozinka