Mistične Strune Sjećanja

Mobitel može sadržavati i petsto obiteljskih fotografija ili slika prijatelja, ali je nesposoban za ljubav i ne može nikoga zagrliti...

Prema karakterizaciji nekih medija, „ognjištar“ prljava je riječ, i postala je po svom značenju nešto gore nego što je pečenje vašeg novorođenčeta u mikrovalnoj, ili mučenje psića, mačića i drugih obožavanih kućnih ljubimaca. Ako brzo preletimo što različiti rječnici govore o tom pojmu, naći ćemo, međutim, ove relativno bezazlene definicije: u općoj povijesti društva i suvremenih običaja, ognjište je mjesto za vatru u kući izgrađeno od cigle ili kamena, a služi za kuhanje i/ili za grijanje. Zbog njegove prirode, u starim vremenima ognjište se smatralo integralnim dijelom doma, često kao njegova središnja ili najvažnija značajka. Ovaj pojam je ušao u opću upotrebu upućujući na mjesto stanovanja ili kućanstvo, kao u terminima „dom i ognjište“, ili „održavanje kućne vatre“.

U antičkoj mitologiji, stari Grci su prepoznali simboličku snagu ognjišta, i čak su imenovali Hestiu, (starorimska Vesta), kao djevičansku božicu ognjišta, (ουσ. εστία, τζάκι),  odgovornu za usvajanje pravila kućnog života, ljubavi prema domu i obitelji. Vatra na ognjištima kućanstava starih Grka ili Rimljana nije se nikada gasila, „osim ako se nije ritualno utrnula i opet ritualno oživjela, praćena impresivnim završnim obredima čišćenja i obnove.“

Prema tome, neizreciva privlačnost ognjišta, ne dolazi samo od njegova praktična značaja – čuvanja jedne obiteljske topline i intime – nego i iz njegove moćne simbolike. Nije li ono bila Gertrude Stein koja je pokazala mnoge razine značenja za svaki opći i društveni predmet u svojoj poznatoj izreci, „ruža je ruža je ruža?“  

Za de Saint Exuperyja, ognjište objašnjava ljubav: „Život bez ljubavi je poput gomilanja hrpe pepela na pustom ognjištu.“ Za Vincenta van Gogha, ono je bilo izvor stvaralačke strasti, koja se gubi ako se ne izrazi: „U jednoj duši može biti plamteće ognjište, a da nitko nikada ne dođe i ne sjedne pored njega. Prolaznik vidi samo snop dima iz dimnjaka i nastavlja svojim putem.“ Abraham Lincoln, 16. američki predsjednik, uporabio je metaforu ognjišta u svom inauguralnom govoru da bi pokazao potrebu opraštanja i obnavljanja osjećaja jedinstva nakon građanskog rata: „Mi nismo neprijatelji, nego prijatelji. Mi ne smijemo biti neprijatelji. Premda emocije mogu biti napete, to ne smije razoriti sve ono što nas povezuje. Mistične strune sjećanja, protežu se preko svakog bojnog polja i svakog grobnog humka naših domoljuba, u svako živo srce i na svaki kamen ognjišta širom ove naše prostrane zemlje, gdje će rasti i širiti se zborovi Unije, kad ponovno budu dirnuti, kao što će nesumnjivo i biti, onom boljom, anđeoskom stranom naše naravi.“

Još kao dijete, živo sam upamtila emocije povezane uz ognjište, ili čak uz kampersku vatru, taj osjećaj topline i drugarskog zajedništva, osjećaj pripadnosti nečemu puno većem nego što si sam. Gdje drugdje možeš imati onaj osjećaj sigurnosti i mira dovoljan da bi dijelio nečije najdublje misli i snove, negoli pred tim iscjeljujućim plamenom? Koliko je povjerljivosti, ispovjedi i suza, prošlo od srca do srca, od ognjišta do ognjišta, kroz stoljeća? To je zato jer ognjište nikada nije samo zbog tebe samoga, nego postoji da bi stvaralo i ovjekovječilo društvo, univerzalne veze između obitelji, prijatelja i svih onih koji su trenutak prije mogli biti potpuni i izgubljeni stranci koji su dolutali odnekud iz mraka.

Photo Privatni arhiv Julienne Bušić

Među svim snažnim, mitskim simbolima koji su postojali kroz povijest, pojam „vječnog plamena“, izabran je da bi učinio besmrtnom uspomenu na gubitak osoba velikog značenja i vrijednosti, ili da bi vječno komemorirao tragične i značajne povijesne događaje. Od 806. godine, već 1200 godina, vječni plamen gori u japanskom budističkom hramu, u Daishou. Također označava i grob ubijenog američkog predsjednika Johna Kennedija, u Virginiji, na spomen-groblju Arlington, zatim komemorira i žrtve 11. rujna u New Yorku, simbolički predstavlja mir u svijetu u Južnoj Koreji, afričko oslobođenje u Ghani, i pred Ministarstvom unutarnjih poslova u Zagrebu, gori u sjećanje na policajce koji su poginuli u hrvatskom ratu za nezavisnost.

Ali, žali Bože, stigla je era dekonstrukcionizma, i svi raniji simboli i mitovi koji su bili trajno u memoriji čovječanstva kroz stoljeća, sada su u procesu zamjene njihovim post-modernim surogatima. Komu je potreban kontinuitet kad netko može stvoriti nešto „novo“ svake minute, nešto što će postojati (na jednu minutu) samo za sebe, „umjetnost radi umjetnosti“? Tko još treba toplinu obitelji i prijatelja, kad je „primitivni“ zov ognjišta zamijenjen svojom „modernijom“ verzijom, „elektroničkim ognjištem“: televizijom, koja grije i zrači umjetnim svjetlom, ali nema onu iskonsku toplinu i bliskost. Mobitel može sadržavati i petsto obiteljskih fotografija ili slika prijatelja, ali je nesposoban za ljubav, i ne može nikoga zagrliti i nježno cjelivati. I na kraju, posljednji po redu, ali ne i po važnosti, je kompjuterski ekran, na kojemu drljaju i škrabaju mirijade suvremenih piskarala, „laptopari“, „elektronički ognjištari“, utipkavajući svoju nadutost i oholost protiv onih stvarnih, i trljajući svakih nekoliko minuta svoje smrznute prste jedne o druge. Ali nikada dovoljno da bi zaiskrio plamen.