Na sudu ubojica Ivane Hodak i ´mali miš´

Otkriće da je pripadnicu zlatne mladeži ubio beskućnik šokirala je Hrvate, a Zagorčeva rečenica ´Ja sam jedan mali miš´ ušla je u povijest.

Kraj 2008. godine obilježila su ubojstva Ivane Hodak i Ive Pukaniće, te izručenje Vladimira Zagorca iz Austrije, a 2009. godinu obilježili su policijski i sudski nastavci tih ''priča''. Neka od tih suđenja su završila i već su podnijete žalbe na presude, dok druga nisu ni počela.

Najpoznatija suđenja i istrage su suđenje Mladenu Šlogaru za ubojstvo Ivane Hodak, suđenje Vladimiru Zagorcu za ''nestanak'' pet milijuna dolara vrijednih dragulja i istraga protiv grupe državljana Republike Hrvatske i Republike Srbije,osumnjičenih da su pripremili i izveli atentat na Ivu Pukanića. 

Javnost ne vjeruje da je beskućnik ubio pripadnicu 'zlatne mladeži'

Ivanu Hodak 6. listopada 2008. na stubištu zgrade u Hatzovoj ulici u kojoj je živjela, ubio je tada nepoznati ubojica. Dva hica u glavu prekinula su život djevojke koja je radila u odvjetničkom uredu svog oca te bila asistentica majci na fakultetu.

Tužna povorka krenula je prema posljednjem počivalištu Ivane Hodak Photo javno192

Istog je dana tadašnji premijer Ivo Sanader smijenio ministricu pravosuđa Anu Lovrin, ministra unutarnjih poslova Berislava Rončevića i ravnatelja policije Marijana Benka. Umjesto njih postavio je redom Ivana Šimonovića, Tomislava Karamarka i Vladimira Fabera.

Policijska izvješća, koja su bila iznimno štura, dala su naslutiti kako je Ivanu Hodak ubio profesionalni ubojica, koji nije ostavio mnogo materijalnih dokaza. Mediji su nagađali tko je mogao naručiti ubojstvo djevojke koju se smatralo pripadnicom zlatne mladeži, a kao glavni motiv spominjala se osveta ili upozorenje njenom ocu.

Malo više od dva tjedna kasnije u središtu Zagreba odjeknula je eksplozija u kojoj su svoje živote izgubili poznati novinar Ivo Pukanić i zaposlenik NCL Media grupe Niko Franjić. Mnogi su taj događaj povezali s ubojstvom Ivane Hodak.

Točno četiri mjeseca nakon ubojstva Ivane Hodak, policija je izvijestila da je uhićen Mladen Šlogar Žila, beskućnik iz sjenika u Zaprešiću. Šlogar se mogao izvući nekažnjeno da nije zadržao pištolj kojim je ubio mladu odvjetničku vježbenicu.

Šlogar je policiji ispričao da se tog dana zaputio iz Zaprešića u Zagreb kupiti šampon u Lushu. Putem je naletio na Ivanu Hodak, koju je tog trena odlučio ubiti.

Motiv - davne 1994. godine, njen otac Zvonimir Hodak nije mu pomogao zadržati posao u ŠRC Mladost, gdje je Hodak igrao tenis. Nakon otkaza, prodao je majčin stan, a nakon što je potrošio novac, postao je beskućnik.

Šlogar je Ivanu Hodak pratio do njene zgrade. Ona mu je, ništa ne sluteći, otvorila vrata, koja su inače uvijek zaključana. Ušao je u stubište i sustigao je na podestu prvog kata. U nju je ispalio jedan hitac, a kad je pala, ispalio je i drugi. Nakon toga je pobjegao.

- Djevojka se okrenula, a ja sam se uvjerio da je to Ivana Hodak. Nije me prepoznala. Krenuo sam za njom i sustigao je na odmorištu drugoga kata. Iz lijevog džepa jakne izvadio sam svoj pištolj, i to lijevom rukom. Prebacio sam ga u desnu. Dok mi je ruka još bila spuštena, ona se okrenula prema meni. Vidjela je da držim pištolj, ispružila je ruke i krenula prema meni. Vjerojatno je htjela odmaknuti pištolj koji sam u tom trenutku usmjerio prema njoj i repetirao ga. Gotovo me uhvatila za ruku. No, ja sam je odgurnuo i iz neposredne blizine u njezina prsa ispalio jedan hitac. Pala je na leđa. Sagnuo sam se prema njoj i cijev pištolja usmjerio u njezino čelo – stoji u Šlogarovom priznanju.

Iako je policija uvjerena kako se u pritvoru našao pravi čovjek, čak su i roditelji pokojne Ivane izrazili svoje sumnje u Šlogarov motiv. Policija tvrdi da Šlogarove riječi potvrđuju materijalni tragovi poput čahure i grickalice za nokte na kojima je pronađen njegov DNK.

Mnogobrojni prijatelji kraj groba Ivane Hodak Photo javno192

U psihijatrijskom izvješću stoji da je Šlogar narcisoidan, egocentričan, rigidan, manipulativan, nepovjerljiv, sklon kontroli i pedantnosti, s teškoćama u socijalnom funkcioniranju. Usmjeren je na sebe, ima osjećaj veličine, nedostaje mu bliskosti, suosjećanja, kritičan je prema drugima i nema samopoštovanja, zaključili su psihijatri.

Jedanaest mjeseci nakon ubojstva počelo je suđenje. Već na prvom ročištu Šlogar se nije mogao koncentrirati na pitanje osjeća li se krivim. Nakon konzultacija s odvjetnikom, odlučio je da se neće izjašnjavati oko svoje krivnje.

Roditelji nesretne djevojke, Ljerka Mintas Hodak i Zvonimir Hodak, odlučili su da na suđenje neće dolaziti, osim kada ih sud pozove da daju svoje iskaze. Odvjetnik Ljubo Pavasović Visković, s kojim se Ivana Hodak viđala, odlučio se suočiti s njezinim ubojicom.

Na suđenju je izneseno nekoliko navoda koji dovode u sumnju Šlogarovo priznanje. Tako se djelatnice u Lushu ne sjećaju da je beskućnik došao kupiti šampon tog dana i dodaju kako šampon koji je on opisao u tom dućanu ne prodaju.

Šlogar je naveo kako je nakon ubojstva pobjegao na stražnji ulaz, no Zvonimir Hodak je istaknuo kako takav ulaz u zgradi u Hatzovoj ne postoji. Veoma je zanimljiva i jedna stvar koju je Hodak naveo na suđenju, a to je da su ga je pet osoba zvalo ujutro kako bi mu javilo da je Ivana ubijena, jer su to vidjeli na emisiji Dobro jutro Hrvatska, iako je Ivana ubijena u 11 sati. Napomenuo je kako je nemoguće pronaći tu snimku.

Pretkraj godine Vrhovni je sud ukinuo odluku suca Županijskog suda u Zagrebu Ivana Turudića, koji je smatrao zakonitom pretragu sjenika u Zaprešiću, u kojem je spavao Mladen Šlogar, optužen da je prošle godine ubio Ivanu Hodak. Vrhovni sud je naredio Turudiću da donese novo rješenje u kojem će morati dodatno obrazložiti zašto pretragu smatra zakonitom.

Presuda Šlogaru trebala bi biti donesena 2010. godine.

''Mali miš'' osuđen na sedam godina zatvora zbog tajanstvanih dragulja

Umirovljenog generala Vladimira Zagorca Austrija je Hrvatskoj izručila u listopadu 2008. godine, a ubrzo je protiv njega započeo sudski postupak. Teretilo ga se da je 2000. godine, kada je bio pomoćnik ministra obrane, iz sefa u svom uredu odnio torbu s draguljima, koje je kao polog za pet milijuna dolara namijenjenih naoružanju Hrvatske ostavio njemački trgovac oružjem Joseph Rotcheichner. Zagorec se na početku suđenja u studenom 2008. izjasnio da nije kriv za zlouporabu položaja i ovlasti.

Ulazak Vladimira Zagorca u sudnicu Photo Ivana Magdić

Prvi je svjedok tužiteljstva bio nekadašnji Zagorčev prijatelj Hrvoje Petrač. Prijeteljstvo između njih dvojice ''puklo'' je kada je Petrač oteo Zagorčeva tada maloljetnog sina. Petrač je na suđenju Zagorcu izjavio da je vidio zelene, plave i crvene dragulje.

Osim Petrača, svjedočila je i i Zagorčeva bivša tajnica Snježana Šiprag, ali i njemački trgovac oružjem Rotcheichner. Protiv Zagorca svjedočila je i bivša zaposlenica Privredne banke i Ministarstva financija Terezija Barbarić, koja je bila zadužena za sastavljanje naloga za plaćanje oružja.

- Jednog me dana Zagorec pozvao u svoj ured i pokazao mi zelene dragulje koji su bili u sefu. Učinio je to sa smiješkom, kao da mi govori da je bolji bankar od mene – ispričala je Barbarić, dodavši da je svaki nalog za plaćanje morao odobriti ministar Jozo Martinović.

Vladimir Zagorec i njegov odvjetnik Zvonimir Hodak podnijeli su prigovor na njen iskaz obrazloživši da je u cijelosti neistinit i iskonstruiran.

Prilikom iznošenja obrane Zagorec je rekao kako nije zloupotrijebio svoj položaj i da ni na koji način nije mogao upravljati proračunom. O kupnji oružja odlučivao je uži kabinet Vlade, s predsjednikom Franjom Tuđmanom kao vrhovnim zapovjednikom, tvrdio je umirovljeni general. Kao dokaz da nije imao ovlasti za raspolaganje novcem, naveo je brijunske transkripte, nastale u vrijeme operacije Oluja.

- Ja sam jedan mali miš, a cijela država je protiv mene na čelu s Mesićem – rekao je tada Zagorec.

Da su i postojali nekakvi dragulji sigurno ne bih bio toliko retardiran i pokazao ih tajnici, rekao je u svojoj obrani Zagorec, dodavši kako suđenja ne bi ni bilo da je osobama koje su otele njegova sina šutke platio, bez alarmiranja policije, kao što su to prema njegovim riječima napravili Luka Rajić i Željko Šelendić.

- Ovu teoriju o draguljima nisu smislili ni Snježana Šiprak ni Hrvoje Petrač nego netko perfidniji. Možda odvjetnik Ante Nobilo, ja ne znam. Ali dajte molim vas, zašto Šiprak nije rekla da sam uzeo torbu punu novca... Uostalom, tko bi nama dao dragulje kada smo svima bili dužni - rekao je prilikom izošenja svoje obrane Zagorec.

Hodak je tada izjavio da Zagorca ucjenjuje muškarac koji tvrdi da posjeduje fotografije koje dokazuju da Zagorec nije uzeo dragulje niti ih je ikada vidio. Za te je fotografije nepoznati muškarac tražio tri milijuna eura, a Hodak je biio uvjeren da iza ucjena stoje ljudi koji su ranije oteli Zagorčeva sina.

Photo Ivana Magdić

Tijekom suđenja pročitan je i iskaz tada već pokojnog Ive Pukanića, koji je kazao kako mu je osoba od povjerenja dala kutijice u kojima su, prema njegovim riječima, bili dragulji.

- Znao sam da mi nitko neće vjerovati da su u tim kutijicama bili Zagorčevi dragulji ako objavim samo fotografije, pa sam ipak uspio nagovoriti svoj izvor da mi ih preda. Nagovarao sam i tu osobu da mi kaže odakle joj, ali je govorila da će, ako mi to kaže, ostati bez glave i ona, a i da bi tako Zagorec vrlo brzo saznao tko je njoj dao kutijice - tvrdio je Pukanić.

Pukanić je izjavio kako je dragulje, nakon što ih je dobio, proslijedio novinaru Berislavu Jeliniću, koji ih je odnio u Gajevu ulicu kako bi provjerio deklaracije. U jednoj draguljarnici rekli su mu kako su dragulji već prije doneseni na provjeru.

Presuda Zagorcu objavljena je 2. ožujka, a odlukom Sudskog vijeća pod predsjedanjem suca Siniše Pleše, nepravomoćno je osuđen na sedam godina zatvora i odlučeno je da će mu se oduzeti pet milijuna dolara.

U obrazloženju presude stoji da je iz svjedočenja Snježane Šiprak, Hrvoja Petrača i Terezije Barbarić vidljivo da je Zagorec počinio kazneno djelo. Iskaze koje su sudu dali Božo Prka, Martina Katičić i Markica Rebić sud nije prihvatio. Nije prihvaćeno ni svjedočenje Josepha Rothaichnera, koji je rekao da je bio samo kurir, pod obrazloženjem da je riječ o trgovcu oružjem, koji nije želio sebe kompromitirati.

Zagorec je presudu poslušao bez riječi, nakon čega je mirno izašao iz sudnice. Na presudu su ubrzo svoje žalbe uputili i tužiteljstvo i Zagorčeva obrana.

Nekoliko dana kasnije u Narodnim je novinama objavljena odluka predsjednika Republike Stjepana Mesića o oduzimanju osam odlikovanja i jedne medalje Zagorcu, zbog ''postupanja protivnog pravnom poretku i moralnim zasadama u RH''. Zagorec je dotad imao 13 odlikovanja.

U studenom je Vrhovni sud odlučivao o žalbi obrane i državnog odvjetništva na nepravomoćnu presudu Zagorcu. Obrana je tražila preinaku te presude i oslobađanje Zagorca ili ukidanje presude i ponavljanje suđenja. Državno odvjetništvo traži veću kaznu za Zagorca, koje uskoro očekuje i ponovljeno suđenje za slučaj nezakonite obnove vikendice bivšeg potpredsjednika zagrebačke Gradske skupštine Antuna Šporera.

U odvjetničkim i sudskim kuloarima u prosincu se proširila vijest da je Vrhovni sud ukinuo presudu Zagorcu na sedam godina zatvora. Je li ta vijest točna, doznat će se 2010. godine.

Optužnica za ubojstvo Ive Pukanića podignuta točno godinu dana kasnije

Poznati novinar i suvlasnik NCL Media grupi Ivo Pukanić i direktor marketinga u toj tvrtki Niko Franjić ubijeni su u eksploziji koja je 23. listopada oko 18 sati odjeknula središtem Zagreba. Pukanić i Franjić krenuli su kući iz redakcije Nacionala smještene u Vlaškoj ulici, a bomba postavljena na skuter pored Pukanićeve Toyote Lexus je odjeknula kad su se približili automobilu. Od siline eksplozije Pukanić i Franjić na mjestu su ostali mrtvi.

Photo javno192

Svjedoci su govorili o muškarcu u tridesetim godinama sa tamnom šilt kapom, koji je nakon eksplozije trčao Ulicom Junija Palmotića.

Nakon eksplozije u Zagrebu su uhićeni bratići Robert i Luka Matanić, Amir Mafalani i Slobodan Đurović. Policija je istragom otkrila da je Đurović s ostalim uhićenicima dogovorio organiziranje smještaja, nadziranje Pukanića i pribavljanje potrebnih sredstava, a sa Željkom Milovanovićem i Bojanom Gudurićem dogovorio je način ubojstva.

Krajem travnja je uhićen Sreten Jocić, poznatiji kao Joca Amsterdam pod sumnjom da je angažirao Đurovića, svog kuma i suradnika, za atentat na Pukanića. Uhićen je u kući Slobodana Miloševića na Dedinju u Tolstojevoj ulici u kojoj živi već nekoliko godina. Na saslušanju u policiji, Jocić je odbacio sve sumnje da je umiješan u Pukanićevo ubojstvo, ustvrdivši da je uvučen u policijsko-političke igre u Hrvatskoj.

Mjesec dana kasnije u Beogradu je uhićen Željko Milovanović, zvani Gavra, inače bivši pripadnik postrojbe za specijalne operacije Milorada Ulemeka-Legije, osumnjičenik za ratne zločine protiv civilnog stanovništva tijekom srpske agresije na Hrvatsku i dvostruki bjegunac iz zatvora, kojeg se u Srbiji teretilo za više kaznenih djela. Sumnjalo se i da je sudjelovao i u pljački Delta banke iz koje je odneseno 1,5 milijuna dinara.

Srbijanska policija uhitila je i Milenka Kuzmanovića, zbog sumnje da je iz Srbije donio eksploziv koji je korišten za atentat, te da je poslije ubojstva trebao omogućiti bijeg Robertu i Luki Mataniću. Kako je on uhićen dva dana prije Milovanovića, mediji su nagađali kako je upravo Kuzmanović ''otkucao'' Milovanovića. Bojan Gudurić i dalje je u bijegu.

Srbijanski Vrhovni sud u listopadu je potvrdio odluku Okružnog suda u Beogradu kojim je odbijena molba Ministarstva pravosuđa RH za izručenje Željka Milovanovića, koji ima srbijansko državljanstvo.

Nakon godine dana završena je istraga ubojstva Pukanića i Franjića, odnosno slučaj ''Balkan Express''. Optužnica je podignuta protiv Roberta Matanića, Luke Matanića, Amira Mafalanija, Željka Milovanovića, Bojana Gudurića i Slobodana Đurovića zbog počinjena dva dijela teškog ubojstva, kaznenog djela protiv opće sigurnosti i kaznena djela udruživanja za počinjenje istih. USKOK u optužnici navodi da ih se, kao pripadnike zločinačke organizacije, tereti da su iz koristoljublja usmrtili Ivu Pukanića i Niku Franjića, eksplozijom izazvali opasnost za život ljudi i imovine i prouzročili imovinsku štetu golemih razmjera.

Photo Bruno Pavuša

U optužnici se navodi da je Jocić u prvoj polovici 2008. godine organizirao zločinačku organizaciju u Srbiji i susjednim zemljama, a Slobodan Đurović je po njegovom nalogu za 1.500.000 eura organizirao Pukanićevo ubojstvo. Dogovorena su ubojstva i dviju, zasad nepoznatih osoba na području Zagreba.

Đurović je, prema optužnici, od kraja svibnja do Pukanićeva ubojstva dogovorio s Robertom Matanićem izradu i realizaciju plana Pukanićeva ubojstva. Matanić je s bratićem Lukom i Amirom Mafalanijem dogovorio pribavljanje sredstava za praćenje Pukanićevog kretanja.

Iz inozemstva su u Hrvatsku zbog ubojstva došli Željko Milovanović i Bojan Gudurić, kojii su prema optužnici bili zaduženi za nabavljanje eksploziva i oružja, praćenje kretanja Ive Pukanića i određivanje načina izvršenja atentata.

Dogovori su ''padali'' u stanu Roberta Matanića gdje su utvrdili vrijeme i mjesto ubojstva. Sve troškove nabave oružja, uređaja za praćenje, automobila i motocikla plaćao je Đurović, istodobno nadzirući pripreme. Eksplozivnu napravu, koja se aktivira na daljinu, nabavio je i na parkiralište pored Pukanićeva Lexusa skuterom dovezao Željko Milovanović.

Kako bi bili sigurni da atentat neće propasti, s tavana zgrade u Palmotićevoj Gudurić je promatrao parkiralište, naoružan puškom s optičkim nišanom kojom bi usmrtio Pukanića ako eksploziv zataji. Na koncu su aktivirali bombu kad su vidjeli da se Pukanić i Franjć približavaju automobilu.

Samo dan nakon hrvatskog tužiteljstva, Specijalno tužiteljstvo u Beogradu podignulo je optužnicu protiv Jocića zbog sumnje  da je naredio i organizirao Pukanićevo ubojstvo, a Željko Milovanović i Milenko Kuzmanović terete se da su sudjelovali u atentatu.