Nakon desnice i ljevice, Severina je i sindikalna ikona

Kratko vrijeme nakon što su ujedinjeni sindikati objavili rat Vladi zbog izmjena Zakona o radu, sindikalni koordinator Ozren Matijašević otkriva novinarima tajni adut: „Pozvat ćemo poznate osobe da nam pomognu, a ja ću osobno pozvati Severinu. Ona je već pokazala socijalnu osjetljivost...“  

Tako je Severina, u ovome slučaju ni kriva ni dužna, prešla nevjerojatan put od desničarske ikone iz ranih devedesetih preko ljevičarske ikone u dvijetisućitima do ikone sindikalne scene našeg doba. Najpopularnija domaća pjevačica trebala bi pomoći sindikatima u prikupljanju 450.000 potpisa potrebnih za raspisivanje referenduma na kojemu bi se hrvatski građani izjasnili jesu li za to da se Zakon o radu mijenja nauštrb radnika odnosno da se omogući jednostavno ukidanje kolektivnih ugovora i prava sadržanih u njima.  

Već sama ideja da pozovu Severinu da animira građane potcjenjivačka je prema svim onim običnim i nepoznatim ljudima koji bi svojim potpisom trebali dati do znanja Vladi da se ne slažu s politikom prema radništvu i da traže da se i njih u toj stvari pita za mišljenje. Osim toga, vapaj usmjeren prema najvećoj estradnoj zvijezdi Balkana pokazuje poniznost i udvorništvo hrvatskih sindikata koji nemaju nimalo samopouzdanja kad misle da im trebaju specijalni animatori za privlačenje pažnje građana čak i kad je riječ o izmjenama ZOR-a koje će promijeniti bit radne politike u Hrvatskoj. Zato što ne vjeruju sebi, spremni su kleknuti pred samoproglašenom junakinjom radničke klase, koja je tu titulu priskrbila prije dva i pol mjeseca zahvaljujući marketinški zgodnom triku kad je na skupu dizajnersku kombinaciju, koju je odjenula za glamuroznu modnu reviju, zakačila posebno za nju izrađen broš s brojem nezaposlenih u Hrvatskoj. Bio je to trenutak neviđenog sladostrašća za kolone medijskih analitičara i komentatora koji izvade češnjak i pištolj sa srebrnim metkom čim vide fotografiju s likom Jadranke Kosor ne bi li se tim oružjem zaštitili od njezina vampirskog ujeda. Svima njima Severina je tim činom postala idol. Čudo neviđeno! Hrabra žena koja se usudila ustati protiv moćne premijerke! Ratnica koja je pokazala da se ne boji vlastodržaca! Hrvatska inačica Ivane Orleanske koja će po cijenu života stati na čelo kolone bijednih, jadnih, potlačenih...  

Možda je upravo taj famozni broš bio iskaz te Severinine socijalne osjetljivosti o kojoj govori Ozren Matijašević. Jer ni nakon dugog razmišljanja, naime, ne pojavljuje se ništa drugo. Osim ako bi se, nekom čudnom logikom, pod socijalnu osjetljivost moglo svesti ono kad joj je država plaćala mirovinski staž i zdravstveno osiguranje kao zaslužnoj umjetnici, dok je ona istodobno tukla pare po gažama... Uglavnom, nije poznato da je najbolje plaćena hrvatska pjevačica, koja za jedan novogodišnji koncert inkasira otprilike onoliko koliko 300 prodavačica u supermarketima zaradi za mjesec dana, donirala novac, recimo, za gradnju kuće kakvoj siromašnoj obitelji ili da pomaže školovanje nekog siromašnog, ali izvrsnog studenta ili da kupuje hranu Caritasu koji kuha za sirotinju ili da je otvorila tvrtku u kojoj je zaposlila nekoga od onih koji su sa svojom malenkošću bili dio broja na njezinu brošu... To bi bila socijalna osjetljivost.  

„Socijalno osjetljivim“ stavljanjem broša na skupu odjeću s potpisom svjetski poznate kreatorice Stelle McCartney, međutim, ona nije pomogla nikome osim sebi. Sve što je radila bilo je zbog medijske predstave. I u devedesetima kad je dobro kotirala zbog povezanosti s HDZ-u bliskim strukturama, kako u Hrvatskoj, tako i u Hercegovini. I kasnije, kad je pronašla u sebi liberalnu socijaldemokraciju. Broš koji je bio provokacija usmjerena prema Jadranki Kosor, a ne znak solidariziranja s nezaposlenima, danima ju je držao u središtu medijske pozornosti. Imala je naslovnice, televizijske priloge, komentare, intervjue... Nakon premijere toga broša broj nezaposlenih dodatno je narastao. No, Sevka nije pokazala „socijalnu osjetljivost“ stavljanjem novog broša s novim brojem. Ta je priča odavno potrošena.  

Pozove li sindikat Severinu upomoć i prihvati li ona njihov poziv, najveću će korist od toga imati ona. Jer, sve što nosi etiketu s imenom Severina dobro se prodaje. Mediji jure za njom kao opsjednuti. Severina je roba. Znao je to prije deset godina Ivica Račan kad ju je angažirao da pjeva za SDP u izbornoj kampanji iako je sve dotad koketirala s desnim političkim krugom. Račan je izbore izgubio. Severina je, pak, dobila priliku da detaljno objašnjava naciji kako ona nije ono za što su je svi dotad smatrali, da nije neka rigidna „tuđmanovka“, da je zapravo liberalna i socijalna... Severinin potencijal znala je aktivirati i vješta Mani Gotovac kad ju je angažirala u riječkom teatru. Dobitak je bio obostran. Predstava je bila hit, Severina je postala mit. Na Severinin magnetizam računaju i sindikati. Oni na to, naravno, imaju pravo. Ako su toliko iskompleksirani da sumnjaju kako mogu sami prikupiti 450.000 potpisa za raspisivanje referenduma protiv izmjena Zakona o radu, mogu pozvati upomoć koga god hoće, pa i Severinu. Neka nam samo ne prodaju priču da je to zbog njezine socijalne osjetljivosti.